Donosimo četvrti nastavak memoara pjesnika, kulturnog radnika i partizana Marina Franičevića, koji su u cjelosti objavljeni 1983. godine u književnom časopisu Dani Hvarskoga kazališta: Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu. U ovom nastavku, Franičević opisuje anegdote iz oblasnog Agitpropa, organizaciju Konferencije kulturnih radnika na Hvaru te rad u izbjegličkom logoru u El Shattu gdje je bio postavljen za sekretara Kulturno-prosvjetnog i propagandnog odjela.
Prvi dio memoara možete pročitati OVDJE.
Drugi dio memoara možete pročitati OVDJE.
Treći dio memoara možete pročitati OVDJE.
Marin Franičević (Vrisnik na Hvaru, 18. svibnja 1911. – Zagreb, 17. srpnja 1990.) bio je hrvatski i jugoslovenski pjesnik, književni povjesničar i kritičar. Učiteljsku je školu 1929. završio u Šibeniku, a u Zagrebu 1946. Višu pedagošku školu te 1953. g. studij književnosti na Filozofskome fakultetu, na kojem je 1957. i doktorirao. Od 1930-ih sudjelovao je u komunističkom pokretu, a od 1941. bio u partizanima, potom na odredjenim političkim i kulturno-prosvjetnim dužnostima. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1979. i Nagrade za životno djelo za područje humanističkih znanosti 1984.
Povratak u Dalmaciju vodio me preko Livna. Osim viječnika ZAVNOH-a s nama je prema Livnu išla i grupa kulturnih radnika. Na povratku sam najviše bio s Augustinčićem i Kalebom. U ovom okviru ne bih govorio o tom, uza sve poteškoće, zanimljivom putovanju. Oblasni NOO Dalmacije bio je u Livnu pa sam i ja imao ostati. Počeo sam razmišljati o svom novom zadatku. Nisam vidio drugog izlaza, obilazak terena je bio neophodan, jer se dopisima i raznim pisanim uputama ne može učiniti mnogo. Žanko se nije složio. Rekao je da ćemo uskoro u Dalmaciju pa da ćemo vidjeti. Tako sam se kao član Propodjela Oblasnog privremeno priključio Agitpropu Oblasnog komiteta. Ušao sam, ali samo formalno i u redakciju Slobodne Dalmacije. Od mnogih dogadaja koji uglavnom ne ulaze u ovaj okvir ispričat ću samo jedan koji otkriva manje poznatu stranu našeg partizanskog pozadinskog trajanja.
U relativno maloj sobi u kojoj se svaku večer hvatala posljednja emisija Radio Londona radi Slobodne Dalmacije, skupljalo se mnogo ljudi tako da stenografi nisu mogli ni raditi kako treba. Nagovaranje da ne dolaze u tolikom broju nije uspjelo. A onda je netko došao na ideju da one koji stalno dolaze namagarči jednom lažnom emisijom iz susjedne sobe.
Čini mi se da je to bio Aljoša Žanko, ali su u prvom planu bili Niko Baharović i Jure Kaštelan te još neki članovi Propodjela. Doznao sam kad je stvar već bila u toku i bio sam više manje samo »prisutnik«. Pripreme su trajale dva-tri dana. Govorit će se iz susjedne sobe. Spiker će biti Niko Babarović, a glavni govornik Jure Kaštelan. Za »akciju« su od rukovodilaca znali samo Miloš Žanko i Vicko Krstulović. Ne znam tko je autor teksta, ali je sve bilo zaista dobro sročeno, Niko Baharović je najavio Radio London i počeo s emisijom. Soba je bila puna. Među slušaocima bilo je i nekoliko poznatih ljudi, pa i komandira i komesara četa i hataljona, članova raznih komiteta. U posljednji je čas stigao dr Josip Smodlaka, već predviđen za člana AVNOJ-a, a s njim dr Svetozar Ivković, bivši podčlan. Nekako su im namakli sjedalice. Radio je objavio nekoliko senzacionalnih »vijesti« o pobjedama Engleza i Amerikanaca, o prodoru Crvene armije, a zatim i to da su partizani ušli u Mostar. Radost u sobi. Nitko i ne sluti da to govori Babarović iz susjedne sobe.
A vrhunac tek dolazi. Spiker najavljuje »Njegovo veličanstvo Kralja Petra II«. I Kaštelan svečano tronutim glasom čita svoj kraljevski govor pažljivo sročen. U dvorani muk. Ali tek kad se odrekao prijestolja i ostavio narodima Jugoslavije da sami odluče o budućem uređenju, nastaje zamor. Svi su iznenadeni, a dr Smodlaka ustaje na noge i patetično govori: »Ćutite, OVO je historijski trenutak«.
U taj mi je čas prisjela šala. Postalo mi je jasno da smo pretjerali i da će se Smodlaka opravdano uvrijediti. Uvrijedili su se još neki, ali je ipak sve okrenuto u smijeh. A sa Smodlakom je to bilo ozbiljnije. Da bude još gore, Smodlaka je prije toga bio u nekoj livanjskoj gostionici s Tijardovićem i još nekima. Tijardović je znao za gužvu za vrijeme vijesti pa je, ne znajući za naš »komplot«, predložio da ne idu svi, a znajući da Smodlaka voli ići, predložio njega i Ivkovića s tim da se vrate i pričaju što je bilo. Neki su kasnije pričali da je Tijardović znao i namjerno podvalio Smodlaki, ali Tijardović je poricao, a više je nego vjerojatno da je to istina, jer tko pozna Tijardovića, zna da se on takvog spektakla ne bi odrekao da je za nj znao. Tijardović je poslije pričao da Smodlaka s njim više nije progovorio. Ali to je sitnica prema onome što se moglo dogoditi nama. Uvrijeđeni je Smodlaka rekao Vicku ili nekome drugom da neće u Jajce. Bio sam već otlišao iz Livna kad je naišao netko iz Vrhovnog štaba i poveo ga sa sobom.
Oblasni je pošao u Podgoru i ja s njim. Sa mnom je išao i Kaleb. Augustinčić je ostao u Livnu da bi krenuo u Jajce. U Podgori nismo ostali. Prebacili smo se u Stari Grad. U toj su novoj situaciji škole opet došle u prvi plan. Posebne su intervencije trebale u programima građanskih škola. U Starom Gradu su bili još neki prosvjetni radnici, među njima i Vjeko Cvrlje. Pripremili smo i neke »Upute« za škole s kojima se složio i Jerko Radmilović koji je bio zadužen za prosvjetu u Oblasnom NOO-u, ali ih Žanko nije stigao pregledati pa ih nismo mogli poslati na teren. Obišao sam mnoge škole, razgovarao o kulturnim grupama, posebno o programima. Bilo je mnogo sastanaka, odlazaka na teren, tako da na pisanje nisam ni pomišljao. U tom malo euforičnom, malo realističkom raspoloženju nisam stigao, a nisam imao pravo ni gdje, već je bila jesen i vani se nije moglo. U kući Bianchini stalno se zasjedalo. Zbjegovi su stizali iz Makarskog primorja i sa drugih strana. Sve je bilo u prometu. A bio sam i na Braču. U Nerežišću, održao sam konferenciju s bračkim učiteljima i nastavnicima. Došli su i učitelji iz zbjega koji su bili krenuli sa svojim učenicima. Vrativši se sa Brača s novim iskustvima, ne zaboravljajući zaduženje Prosvjetnog odjela ZAVNOH-a pokušao sam nagovoriti Radmilovića i Žanka da pokušaju pozvati, ako ne iz svakog kotara onda bar iz svakog okruga po dva-tri prosvjetna radnika. Žanko iz raznih razloga to nije prihvaćao, a kad mi je i Nikola Sekulić Bunko rekao da bi to teško išlo, rezignirao sam. Bio sam sputan, nisam mogao učiniti ništa!
Prelazak u Hvar donio nam je neke novine. Moglo se nešto pokrenuti, naravno pod pretpostavkom da ćemo u njemu ostati bar mjesec dana.
Prva naša kulturna akcija bila je uređenje zapuštenog a od taliijanskih fašista oštećenog starog hvarskog teatra. Kazalište je uređeno dobrovoljnim radom Hvarana, posebno omladine. Otvorili smo ga 28. XI 1943. uoči Drugog zasjedanja AVNOJ-a.
Svoj govor koji je i objavljen napisao sam to jutro. Bila je to čista improvizacija pa zato u njemu ima i nekoliko književno historijskih nepreciznosti koje sam ostavio ne želeći mijenjati izvorni tekst koji baš takav kakav jest otkriva atmosferu u kojoj je održan a ima i dokumentarnu vrijednost, naročito u odnosu na kulturu (»...Kultura je nas moćni saveznik ... narodna je prosvjeta dio borbe za oslobođenje«.). No ovdje se neću pozivati na taj govor ponovljen sinoć, poslije 39 godina. Jedino bih dodao da je poema Teatar farski nastala spontano kao završetak.
Nakon dolaska u Hvar počeli smo i s pripremama za Konferenciju kulturnih radnika. Žanko je, naime, prihvatio tu našu zamisao i povjerio organizaciju Kaštelanu i meni. Određen je već i datum. Napravili smo spisak i poslali pozive svima za koje smo pretpostavljali da mogu doći. Ali ipak svi nisu mogli doći.
Konferencija je održana 18. i 19. prosinca 1943. Na otvorenju je bilo 40 kulturnih radnika i nekoliko pozvanih gostiju. Književnika je bilo 11 (od kojih su danas sedmorica članovi Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti), likovnih umjetnika, a isto toliko arhitekata. Od muzičara Hatze, Tijardović, Burić itd. Proglas je već bio pripremljen. Prvu je varijantu napisao Cvito Fisković, zatim smo na njemu radili Kaštelan i ja te na kraju još nešto Žanko.
Referatima nismo poklanjali toliko pažnje koliko je možda trebalo. Smatrali smo da konferencija ima manifestaciono akcionu svrhu a nismo imali nikakvrih teoretsko-estetskih ambicija. Konferenciju je otvorio Josip Hatze, a pozdravio Vicko Krstulović u ime Oblasnog komiteta. Na otvaranju je govorio i Marin Studin. Referat je o ulozi književnosti i umjetnosti u NOB-u održao Kaštelan. U diskusiji je govorio od književnika Kaleb, a govorio sam i ja. Ostalih se ne sjećam. Moj je govor bio kratak. Pošao sam od važnosti kulturmih priredaba i siromaštva poetskog i scenskog repertoara. Htio sam pokrenuti dvije stvari. Znao sam, naime, da se malo piše i da naše isforsirane agitke nemaju dovoljno efekta. Govorio sam uopćeno bez velike razonance. Ni moj direktni prijedlog da se u Oblasnoj tehnici umnoži jedan izbor stihova koji bi toj svrsi mogli odgovarati od Kranjčevića do Jeličića nije bio ni ovdje zapažen. Poslije me Sibe Miličić upitao zašto nisam spomenuo Krležu. Učinilo mi se da u tom pitanju ima i neke zluradosti. Rekao sam: »Svi su mladi krležijanci s našega otoka otišli i ko zna koliko ih je još živih«. Ipak, na konferenciji je bilo i planova i mnogo dobrih namjera. Formirane su sekcije. Ali smo već znali da na Hvaru nećemo ostati dugo. No nismo ni slutili kamo će nas val oluje ponijeti.
Iskoristio sam jedan sastanak u Jelsi da svratim načas u Vrisnik. U Hvaru sam doznao da je Oblasni komitet zaključio da pođem sa zbjegom u kojem ću organizirati kulturno-prosvjetni i propagandni rad. To me se teško dojmilo. Pošao sam u Komitet. Vicka nisam našao. Uvjeravao sam ih kako sam znao. Ali onisu ponavljali da taj rad ne bih smio potcjenjivati, a osim toga da se radi samo o privremenom organizacionom poslu. Ni to što sam im dokazivao da u zbjeg idu samo starci i djeca, bolesni i ranjeni nije pomoglo. Morao sam se pokoriti, ali sam tražio pismeni dokument. Dobio sam ga od Oblasnog NOO-a Dalmacije (sada je u Muzeju revolucije u Zagrebu).
Tada još nisam ni slutio da će zbjeg ići dalje od Italije. Mislio sam, ostat ću dokle bude neophodno, a onda se vratiti. Uvjerio sam se veoma brzo da sam tu zaista potreban i prionuo na rad. Neprestano u starom rasklimanom džipu po siječanjskoj hladnoći i vlazi, Monopoli, Bari, Tuturano, Santa Maria di Leuca, Salilta Cesarea, Santa Maria di Bagno, Taranto. Sastanci, odbori, mitinzi. Planovi. A onda smo doznali za Afriku.
Prva mala grupa je već krenula. Novi nemir u narodu i u meni. Smatrao sam da griješe što me šalju u zbjeg, da to politički nije dobro. Ja sam stari komunista iz jedne od najpoznatijih komunističkih obitelji na Hvaru. Mlad sam i zdrav. Sastao sam se sa Žankom. Ne sjećam se više je li to bilo u Monopoliju ili u Baniju. Bilo je i dosta oštrih među nama. Ali nije ništa pomoglo. Kad sam kasnije razmišljao o tome, pomislio sam da on pretpostavlja da znam za direktivu Vrhovnog štaba u kojoj je rečeno da istaknuti književnici i umjetnici treba da ostanu u Italiji pa da se ja bunim na toj liniji. Ali ja tada nisam imao ni pojma o tomu. Naravno, danas je smiješno da je Hatzea, Kaleba, Marinkovića, Vučetića poslao u Afriku a neke mnogo beznačajnije ostavio u Italiji, ali to je pitanje njegova kriterija i njegove savjesti i ja se u to ne bih dirao da sam i znao. Uostalom, nisam se borio da ostanem u Italiji nego da se vratim u zemlju. Žanko mi je na kraju rekao da je u Komitetu zaključeno da ostanem dok bude potrebno, pa da se onda vratim. Zato neću ni ući u COZ nego ću biti sekretar Kulturno-prosvjetnog i propagandnog odjela. Znao sam da ni to ne valja jer ću ostati u zraku, kao nekakvi »inokosni« rukovodilac, ali ... »tko će cijeloj Kini odrubiti glavu« ... pomislio sam i ušutio. Prebačeni smo u Taranto i tu u nemogućim uslovima čekali ukrcanje. Bilo je tako da smo svaki dan morali održati dva kratka partijska sastanka, s nogu naravno, na otvorenom i po jedan sastanak odbornika iz domovine. No ovdje je riječ o kulturno-prosvjetnom radu u El Shattu.
Kad sam u veljači stigao u El Shatt, šatori su bili postavljeni. Paula Zon je već bila izdala dva-tri broja lista. Najprije sam preuzeo i proširio list, a onda sam formirao odjel. Ali ne bih govorio o već poznatom, na programu imamo i poseban referat o El Shattu pa bi to bilo suvišno. Napomenuo bih samo da smo osnovne škole, a zatim i niže gimnazije i tečaj za pomoćne učitelje organizirali brzo. Brzo su formirani i pjevački zborovi. Hatze, Burić, zatim i Martinis i Banfichi učinili su zaista mnogo. Mitinzi s priredbama, narodno sveučilište, sve je to organizirano proradilo. U to sam vrijeme radio maksimalno. List, odjel, sastanci, mitinzi, predavanja na učiteljskom tečaju, obilasci logora i rajona, pismene upute o Propagandnom radu. Pisao sam malo. Nešto stihova i jedan kratki feljtonski tekst koji je poslije objavljen u Splitu. Bio sam trajno pospan. Po danu nisam mogao spavati od vrucine, a morao sam se ujutro dizati vrlo rano zbog zaključenja lista. Srećom je tehnika dobro funkcionirala. Uvečer sam mogao spavati tek poslije ponoći... Sastanci su bili i uvečer, ali sam bio u šatoru s Kalebom, Šimom Vučetićem, Rankom Marinkovićem i Veljkom Škovrljem kojemu sam postepeno predavao prosvjetu.
Taj naš šator je navečer postajao jos jednim središtem elšatskog kulturnog života. Imali smo i »teatar« koji je obično počinjao oko ponoći. Glavni akteri bili su Kaleb i Marinković. Oni su svaki put iznova improvizirali i tekst i režiju dijaloga između ruskog vojnika koji je stigao na Vis i Višanina. Kaleb je znao nešto ruski, ali je pretpostavka bila da i Rus zna nešto hrvatski.
Ta je komedija dell'arte igrana svaki put iznova »a sogetto«, imala je svoje padove, ali i svoje nadahnute trenutke i prava je šteta što se od toga ništa nije sačuvalo. Svoj je show ponekad izvodio i Šime Vučetić. A vodili su se i veoma ozbiljni razgovori o svemu i svačemu, najviše o književnosti i teatru tako da je uvijek bilo zanimljivo. Poslije su dolazili i drugi ljudi, najčešće oniiz COZ-a i oko njega. Pa ipak nešto bih drugo ovom prilikom želio zapisati.
Bilo nas je u El Shattu oko 27.000. Čitav mali grad. Dočekala nas je oštra, veoma oštra borba s američkim i engleskim oficirima za autonomiju zbjega. Oni su tu našu autonomiju, to naše samoupravljanje htjeli slomiti pod svaku cijenu, COZ, ostale logorske i rajonske odbore razvlastiti i svesti na beznačajnu reprezentaciju. Trebalo je mnogo raditi da bi se taj pokušaj osujetio.
Najjače im je oružje bila odjeća i obuća. Nisu je htjeli dijeliti preko odbora nego direktno dajući je pojedincima. A mnogima je bila uistinu neophodna, i to hitno. Ljudi su se već dugo vukli po zbjegovima i skloništima i izgledali jadno. Mi nismo imali nikakve druge moći nego uvjeriti ljude da čekaju i da ništa ne primaju direktno od savezničke komande. Ipak je taj prvi mali »rat« za priznavanje naših odbora uspješno završen. Ali su došle druge jos veće nevolje. Zapuhao je pustinjski gibli, prašina je ulazila do pod kožu. Počeo je pomor djece i staraca. Liječnici su, Feldman, Visković i dr. tu nemoćni.
A u takvoj situaciji dolaze agitatori iz kraljevskih logora na Mediteranu i potpuno slobodno djeluju, spriječiti ih se ne može nikako, agitiraju za prelaz u te logore. Obećavaju. Prijete onima koji ostanu. No za te prijetnje je lako, već smo u 1944., ali obećanja. A u El Shattu se umire. Svakoga dana. Naše jedino oružje je riječ.
I idemo od šatora do šatora i govorimo, više nas, govorimo. I ne uzalud. Otišlo je manje od 1 posto ljudi, većinom oni koji ne bi bili ni došli da imnije »preporučeno« da idu u zbjeg. No prošao je i taj nesretni gibli, a i pomor se smanjio, djeca i starci su se nekako prilagodili elšatskoj klimi, a kraljevski su se emisari pomirili s porazom. I tako smo krenuli u nove poslove definirajući postepeno život u El Shattu.
A El Shatt je za me bio i ostao čudo. Nikakve prisile nije bilo, nije je ni moglo biti. Ali ona nije bila ni potrebna. Svi su radili koliko su mogli. Ni izgreda nikakvih nije bilo.
No ovdje nas posebno zanima grupa književnika. Svi su radili, Feldman kao liječnik drugog logora, a ostali su bili angažirani organizacionim i drugim kulturno-propagandnim zadacima. Pisalo se malo. Kad se stanje već »normaliziralo« pokušali smo nešto pokrenuti, ali nam nije uspjelo.
Naši su zborovi, Hatzeov, a zatim i Burićev, počeli izlaziti iz El Shatta. Gostovali su u Suezu i drugim garnizonima i stigli do Kaira. Neki pripadnici francuskog pokreta otpora doznali su za nas i stupili s nama u vezu.
U razgovoru su nam ponudili financiranje časopisa koji bi se njihovim staranjem tiskao u Kairu. Bili smo oduševljeni. Htjeli smo odmah početi, Kaleb je tada napisao prvu partizansku novelu, i Feldman je čak pisao neke stihove. Ja sam već nešto imao, a trebalo je da se stampa i Govorenje Mikule Trudnega. Šime je također imao nekoliko pjesama. Osim toga u El Shattu je bilo manje poznatih pisaca koji ne bi mogli nositi časopis, ali bi mogli suradivali. A onda hladan tuš. Mato Jakšić koji je u Kairu bio opunomoćenik Vrhovnog štaba nije htio ni čuti za to smatrajući da hismo se mi mogli sukobiti s linijom što je naravno bilo bez osnove, ali smo se na našu veliku žalost morali pokoriti. Šteta je za književnost NOB-a s današnjeg gledišta zaista velika.
Peti dio memoara možete pročitait OVDJE
