Donosimo drugi nastavak memoara pjesnika, kulturnog radnika i partizana Marina Franičevića, koji su u cjelosti objavljeni 1983. godine u književnom časopisu Dani Hvarskoga kazališta: Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu. U ovom nastavku, Franičević opisuje svoj ilegalni prelazak iz okupiranog Splita na otok Hvar gdje formira mjesne Narodnoslobodilačke odbore, organizira prosvjetne i kulturno-umjetničke aktivnosti te sudjeluje u tiskanju prve zbirke partizanske poezije u Hrvatskoj.
Prvi dio memoara možete pročitati OVDJE.
Marin Franičević (Vrisnik na Hvaru, 18. svibnja 1911. – Zagreb, 17. srpnja 1990.) bio je hrvatski i jugoslovenski pjesnik, književni povjesničar i kritičar. Učiteljsku je školu 1929. završio u Šibeniku, a u Zagrebu 1946. Višu pedagošku školu te 1953. g. studij književnosti na Filozofskome fakultetu, na kojem je 1957. i doktorirao. Od 1930-ih sudjelovao je u komunističkom pokretu, a od 1941. bio u partizanima, potom na odredjenim političkim i kulturno-prosvjetnim dužnostima. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1979. i Nagrade za životno djelo za područje humanističkih znanosti 1984.
U tom se razdoblju u rukovodstvu aktiva intelektualaca o kulturi nije mnogo raspravljalo. O sabotiranju talijanskih priredaba nije trebalo ni govoriti, jer je to išlo i bez naše intervencije.
U prvom je planu bila prosvjeta. Dva su važna problema bila pred nama: suprotstavljanje djelovanju talijanskih fašističkih učitelja i profesora koje se i uz angažiranje učiteljskog i profesorskog akcionog odbora odvijalo na zadovoljavajući način u raznim oblicima otpora, te sabotiranje kurseva talijanskog jezika koji su se za naše prosvjetne radnike priređivali u Veneciji.
To nismo uspjeli provesti do kraja. Išli su i neki naši simpatizeri koji se nisu uspjeli izvući a nisu se usudili reći ne. S dvojicom ili trojicom sam i ja bez uspjeha razgovarao. Neki su čak smatrali da će im poslije toga biti lakše raditi. Dugo smo raspravljali kako postupati s njima kad se vrate i došli do zaključka da ih ne treba unaprijed odbaciti nego pažljivo pratiti njihovo držanje i odlučiti o svakom pojedinačno. Tako smo i učinili. Većina se od njih uključila u pokret. Neki su se čak i pravili da nisu naučili ništa. Negdje početkom 1942. je drug Mirko (tada nisam znao da se zove Marasović ni da je član Pokrajinskog komiteta) tražio od mene da obnovim učiteljski aktiv za Dalmaciju u kojemu sam pred rat bio sekretar. Rekao sam da s Omišem imam vezu, s Trogirom je mogu lako uspostaviti, a da bi trebalo ići u Drniš Leki i u Knin. Spomenuo sam mu da me u Kninu svi znaju i da legalno ne mogu u grad a ni u Biskupiju i da bi mi trebala neka njihova veza. On je dodao da nije računao s tim da ja ulazim u Knin nego da uspostavim vezu s Lekom i njega zadužim za Knin (Za Stanka Parmaća, Antu Vidana, i još neke onda nisam znao). Upravo sam trebao putovati u Drniš kad je preko Žanka došla nova direktiva da aktiv ne treba obnavljati, da radim samo na terenu bivšeg splitskog kotara. (Bila je i kasnije jedna kombinacija da na širem planu idem u Knin, ali je Andrija Bozanić koji je poznavao i mene i kninske prilike to zaustavio.) Šestog sam aprila 1942. slučajno uhapšen i isto tako slučajno spašen. No to moje hapšenje i puštanje ne spada u ovaj okvir. Računalo se da ću nakon puštanja iz zatvora neko vrijeme biti mirniji, a ja sam znao da moram biti još oprezniji, ali sam ipak sve dužnosti zadržao.
Na poeziju ni tada nisam mnogo mislio. Pisao nisam ništa. Plan je bio da se prvog srpnja ilegalno prebacim na Hvar, jer me tamo trebaju. Bilo je uređeno da idem na brod za Stari Grad gdje bi me jedan od članova posade smjestio. Prethodnu noć sam ponovo uhapšen.
Ali to nije imalo nikakve veze s prvim hapšenjem. Bilo je to hapšenje nekoliko sumnjivih intelektualaca među kojima su bili braća Bombardelli, profesori Kravar, Hrabar, te Mile Odrljin i dr. Pustili su nas poslije osamnaest dana, ali sam ja iste noći dobio izgon iz Splita. Karabinijeri su me imali predati u Jelsu, ali sam u Vrboskoj pobjegao s broda. I tu počinje novi period moga rada. Prijavio sam se u Kotarskom komitetu. Ante Bojanić mi je dao zadatak da organiziram Okružni odbor Narodne pomoći. Ali već poslije nekoliko dana dobio sam novo zaduženje koje me je ponovo dovelo u vezu s kulturno-prosvjetnim radom. Sa Stipom Splivalom i Martinom Gamulinom imao sam reorganizirati, a ondje gdje ih nije bilo, osnovati NOO-e na Hvaru i pripremiti kotarsku konferenciju na kojoj bi se izabrao Kotarski NOO. Centar će tog »inicijativnog« odbora biti u Vrisniku. Sastanke ću sazivati ja kao sekretar. Sve ima biti gotovo do kraja augusta. Ali sam zajedno s tim dobio i drugi ne manje značajan zadatak, rukovodstvo Kotarske tehnike i uredivanje Izvještaja. Taj hvarski Izvještaj je prvi put izašao 22. VI 1941. uvečer na dan napada na Sovjetski Savez. U početku je čak rukom prepisivan. No nije riječ o njegovom historijatu. Preuzeo sam ga zajedno sa Stipom Splivalom i Lukom Dančevićem od brata Dinka. Tehniku smo prebacili u Pitve u kuću Barbić, proširili ga i nazvali ga Novi izvještaj (umnožen je na ciklostilu u 300 primjeraka). Pokrenuli smo kasnije i Riječ puka. Objavio sam i dvije »agitke« potpisane tadašnjim ilegalnim imenom »Sergej« i hvarsku partizansku himnu: »Napred smjelo...«. Riječ puka se nije održala, izašla su samo dva broja. Na Hvar je naime stigao član Pokrajinskog komiteta Drago Gizdić. Nije imao nikakvog prigovora na dva broja koja su bila izašla, ali je ipak dao direktivu da obustavimo daljnje izlaženje. Argument: mogli bismo pogriješiti u Iiniji. Bez razloga, dakako, ali smo se morali pokoriti.
U kolovozu je u Rasniku kod Vrbanja, u kući Dinka Pavičića Maneta održana konferencija Kotarskog NOO-a. Izabran sam za sekretara odnosno tajnika te time i za rukovodioca Izvršnog odbora, a kad se u Vrisniku konstituirao Izvršni odbor koji će se sastajati najmanje jednom sedmično, dobio sam još i kulturno-prosvjetni i propagandni rad. (U jesen sam te iste godine postavljen i za rukovodioca Kot. Agitpropa.) Morao sam se, dakle, i po dužnosti starati i o školama, i posebno o kulturnom radu po selima. Stipe Splivalo preuzeo je uz fond i brigu o omladinskoj kulturnoj grupi. Naš se rad uglavnom odvijao na terenu. U centru KNOO-a smo bili koliko smo baš morali (radi sastanaka Izvršnog odbora i raznih veza), a tako i u Tehnici. (Vrisnik i Pitve su blizu pa je komunikacija bila laka).
Išli smo od sela do sela. Uvečer, nakon sastanka s NOO-om, održali bismo miting na kojemu su obično govorili Stipe Splivalo, Luka Dančević ili Martin Gamulin, ako je bio prisutan, i ja, svaki po desetak minuta, o najaktualnijim temama koje smo unaprijed dogovorili, a zatim bi, kad god je to bilo moguće, nastupila grupa s recitacijama i pjevanjem ili bismo Stipe i ja čitali stihove. Na repertoaru su najčešće Nazor, Krleža, Majakovski kojega je Martin u nekom prepisu uvijek nosio sa sobom, pa Balota, a poslije Ćopić i Kulenović. Stipe je obično recitirao nešto iz Govorenja, a i ja sam ponekad umetnuo i koju svoju pjesmu.
Narod je redovito posjećivao te naše mitinge i čekao da se opet pojavimo. Obilazio sam i škole, koliko sam mogao, i razgovarao s nastavnicima kad god je bilo moguće. Ali sve mi se to činilo premalo, nedovoljno, stanjem u nekim školama općenito nismo mogli biti nezadovoljni, ali ni oduševljeni. Što bi trebalo učiniti nije ni nama bilo posve jasno. Tako sam došao na ideju da bi trebalo organizirati jedan široki sastanak, Konferenciju prosvjetnih radnika otoka Hvara. Predložio sam to na sastanku Izvršnog odbora koji je prihvatio a zatim Pitovski plenum i potvrdio. Mislim da je to bilo u novembru. Konferencija je održana u Pitvama u kući Frane Dubokovića. Sibe Kvesić u knjizi Hvar u narodnooslobodiačkoj borbi kaže sredinom decembra. Meni se čini da je to bilo nešto ranije. Ali to ovdje nije toliko važno. Naime, konferenciju smo počeli pripremati odmah poslije sastanka Izvršnog odbora na kojemu je to zaključeno. Ivo Carić tada nije bio član Kotarskog odbora kako piše Kvesić, on će poslije biti član Okružnog NOO-a, ali je bio jedan od mojih prvih suradnika i pomagao mi mnogo u sastavljanju »Uputa za održanje nastave u duhu NOB-e«. A govorio je i na konferenciji.
S Izvršnim odborom smo dogovorili i kriterij za slanje poziva nastavnicima. U mjestima u kojima su talijanski garnizoni slali smo samo aktivistima i pouzdanim simpatizerima, za ostala je mjesta kriterij bio znatno širi. Odaziv je bio zadovoljavajući. Jedino iz Hvara i Sućurja nije bilo nikoga.
Nastupili smo kao Prosvjetni odjel Kotarskog NOO-a. Uvodnu riječ sam imao ja, a zatim je govorio Carić. Naravno, najviše smo očekivali od diskusije. Problema su bila dva: škole u mjestima garnizona iz kojih treba izbaciti sve nama tuđe ideje i koliko se to može uvoditi naše, i škole u kojima su NOO-i jedina vlast i u kojima se može učiniti mnogo više. Kvesić piše da su »Uputstva bila svojevrstan nastavni program za osnovne škole, prilagođen ondašnjem vremenu i prilikama u kojima se provodio«. Mislim da je to pretjerano. Od 1942. Nisam ta Uputstva vidio i ne sjećam se nikakvih pojedinosti. Važno je da ih je diskusija prihvatila i dala neke sugestije za njihovo provođenje. Od tada bi se neke škole na Hvaru mogle zvati partizanskima, iakonije bilo sve dovedeno do kraja, mora se uzeti u obzir da je to bio prvi pokušaj takvog savjetovanja u nas.
Te je jeseni u Pitvama održana jedna priredba kulturno-umjetničke grupe koju sam dobro upamtio. Dvorana je hila puna. Većinom stariji ljudi, mnogo žena istarije djece. Na te priredbe nisam stizao, ali je ovaj put Splivalo inzistirao da dođem. Nije rekao zašto. Kad sam došao tražio je od mene da nešto kažem na početku. Ne sjećam se o čemu sam govorio. Pošao sam iza zastora da sednem među publiku, ali je Stipe već bio na pozornici i čuo: »A sad ću von prostit pismu po našu Govorenje Mikule Trudnega svarhu skojih«. Iznenađen, ostao sam iza zastora i potražio mjesto s kojega sam mogao gledati reakciju u publici i čuti Splivalovo recitiranje. Čitanje nije za mene počelo baš najsretnije. Ljudi su se počeli smijati na prvi dodir vrisničkog govora koji je Stipe malo jelsanski obojio. Pomislio sam, stvar, eto, propada u mom susjednom selu. Izreka »nemo propheta in patria«, koja mi je pala na um, nije ništa pomogla. Srećom »shrepeni« se brzo »srnih na justih«.
Počeli su slušati, hvatati smisao i sudjelovati. Lica su bila sve ozbiljnija. A na kraju su mnoge žene proplakale. Sibe Kvesić je zapisao »Pjesma se bila snažno dojmila svih koji su je slušali«. A mene se dojmilo to što se njih dojmilo, tu u Pitvama, 1942., na tri kilometra ceste od talijanskog garnizona, na partizanskoj priredbi, sa stražama naokolo.
Krajem 1942. organiziran je u kući Duboković-Nadalini u Zavali partijski kurs. Na sastanku Kotarskog komiteta određeno je da ja predajem nacionalno i seljačko pitanje. Kako sam kao rukovodilac Izvršnog odbora Kotarskog NOO-a pozivan na sastanke Kotarskog komiteta (sve do dolaska na dužnost sekretara mog brata Jure), predložio sam da se doda tema o potrebi općekulturnog uzdizanja komunista pa sam na kursu govorio i o tome. Splivalo i ja smo morali biti na kursu čitavo vrijeme pa smo u Zavalu prebacili i Tehniku. Nismo za to vrijeme mogli ići na teren, pa smo se u Tehnici više zadržavali. Tako je pala ideja, Stipe i Luka su predložili da se izda Govorenje Mikule Trudnega. Mi, naime, nismo samo izdavali Novi izvještaj i Riječ puka nego smo umnožavali i partijski i ostali nopovski materijal.
Stipin mi je prijedlog bio po volji, i sam sam na to mislio, ali sam isto tako znao da ne bi bilo dobro da ja kao rukovodilac Agitpropa objavljujem svoje stihove. Imao sam tada Jurine (Jure Franičević-Pločar, op.a.) stihove koje mi je bio da ih pročitam i došao na ideju da bi se mogla objaviti njegova zbirka Preko rovova. Tako je prvih dana 1943. umnožena ta zbirka koja je, kako smo kasnije doznali, bila prva u Hrvatskoj.
U Zavali sam bio napisao po Stipinu nagovoru i dva skeča koja sam nešto kasnije kad sam se vraćao iz Imotskoga na Biokovo dao Jozi Kiriginu koji ih je izgubio.
(NASTAVAK SLIJEDI)
Treći dio memoara možete pročitati OVDJE
Četvrti dio memoara možete pročitati OVDJE
Peti dio memoara možete pročitait OVDJE
