21.07.1961
Budući da je bio član predsjedništva ZAVNOH-a, Svetozar Rittig najpoznatije je ime među hrvatskim katoličkim svećenicima u NOB-u. Manje je poznato da je njegova borba s Pavelićem počela još 1929. Te je godine u govoru na sjednici Gradskog vijeća u Zagrebu osudio ciljeve ustaškog pokreta za koje je Pavelić bio spreman Dalmaciju prepustiti Italiji. Već koncem lipnja 1941. nadbiskupskoj oblasti je prenesena odluka da se Rittiga mora uhapsiti, pa je otišao u Novi Vinodolski, koji je tada bio pod talijanskom okupacijom, i tamo stupio u kontakt s NOP-om. Nakon pada Italije donesena je odluka da se Rittig pridruži ZAVNOH-u. Međutim, dan uoči njegovog dolaska u Otočac, u kojem su tada boravili članovi AVNOJ-a i ZAVNOH-a, ustaše su napali taj grad. Narednog dana, kad su se partizanske snage zajedno s Rittigom vratile u Otočac, tamo su ih dočekali leševi partizanskih ranjenika. Prvi zadatak u partizanima mu je bio da zajedno sa župnikom Grgom Starčevićem održi vjerski pogreb za 27 žrtava.
Na drugom zasjedanju ZAVNOH-a 1943. u Plaškom Rittig je održao značajan govor o ‘bratstvu i slozi srpskog i hrvatskog naroda’ kao putokazu budućim pokoljenjima, s obzirom na to da je Hrvatska ‘naša zajednička domovina, koju jednako ljubimo, pa zato za nju jednako i umiremo’. Taj govor objavljen je u Vjesniku Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske, a štampan je i u izdanjima NOO-a za Hrvatsko primorje i Istru. Rittig je pri ZAVNOH-u obavljao ulogu koordinatora za vjerska pitanja s katoličkim i pravoslavnim svećenstvom na oslobođenom teritoriju. Održavao je i vezu s Nadbiskupskim duhovnim stolom u Zagrebu, pa je uoči ulaska partizana u Zagreb poručio nadbiskupu Stepincu da će partizanska komanda doći najprije k njemu te da se ulazak partizana u Zagreb dočeka zvonjavom crkvenih zvona. No nadbiskup Stepinac na svoj rođendan 8. svibnja 1945. nije pozdravio osloboditelje.
Godine 1945. je izabran u Ustavotvornu skupštinu, potom i u Saveznu skupštinu i Hrvatski sabor. Bio je član jugoslavenske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946., a iste je godine postao ministrom bez resora u vladi NR Hrvatske sve do umirovljenja 1954.
Institut, koji je Rittig 1952. osnovao u Zagrebu, nakon njegove je smrti preimenovan u Staroslavenski institut Svetozar Rittig, a njegovo ime iz naziva te institucije izbrisano je 1997. Slavko Mirković, novinar i suosnivač Matice hrvatske u Slavonskom Brodu, 2011. nije uspio održati znanstveni skup i postaviti spomen-ploču na Rittigovu rodnu kuću u Slavonskom Brodu zbog, kako kaže, ‘raznih opstrukcija’. Svoju borbu za očuvanje sjećanja na slavnog sugrađanina opisao je u članku na lokalnom portalu SBperiskop. Najzanimljiviji je bio njegov pokušaj da zatraži misu za 50. godišnjicu Rittigove smrti u crkvi sv. Marka u kojoj je nekoć bio župnik. Na to mu je dežurna časna sestra odgovorila: ‘Je li to možda onaj partizan? Mi njega ne volimo, a ne vole ga ni naši župljani. Zbog tog partizana i mise za njega uopće ne trebate u ponedjeljak ovdje tražiti župnika.’ Nešto kasnije u crkvi mu je prišao jedan gospodin i kazao: ‘Slušam vaš razgovor s dežurnom časnom. Pa kud ste vi to, dragi gospon, zabludili. Ma kakvi partizani, antifašisti, Rittig, sve je to bezbožna banda zločinaca. Kako bi nam bilo lijepo da su nam ostali naši ustaše i Reichswehr, naša zaštita od komunista, pa nam se komunisti sada opet ne bi nadmetali za vlast i predsjednika države.’ Ni moderna hrvatska historiografija nema milosti prema liku Svetozara Rittiga. U radu ‘Svećenik ministar u komunističkoj vladi’ povjesničar Miroslav Akmadža naziva ga ‘jednom od najkontradiktornijih crkvenih osoba 20. stoljeća u Hrvatskoj’, a sve njegove akte objašnjava opaskom da je bio ‘zaljubljenik u jugoslavensku ideju’.
Izvor: U ime Tita, partizana i antifašizma svetoga
