12.07.1942
Zločinu u Podhumu prethodio je stijeljanje 14 grobničkih domoljuba 30. svibnja 1942. u Umolama kod Dražica, a 58 obitelji sa 172 člana internirano u talijanske koncentracijske logore. To je učinjeno temeljem proglasa Temistocla Teste, prefekta Pokrajine Carnaro, “kako bi se ustanicima razbila iluzija o nepovredivosti njihovih obitelji”, odnosno zbog toga što su imali nekoga od rodbine u jedinicama Narodnooslobodilačke vojske.
Za strijeljanje su odabrani nesretnici “ždrijebom na sreću”. Stradalima je zaplijenjena pokretna imovina i sva stoka, a kuće srušene. U Testinoj javnoj poruci upućenoj Grobničanima, 30. svibnja 1942. godine, naglašava se kako će okupacijske vlasti “nastaviti neumoljivo djelima odmazde ako članovi spomenutih obitelji, koji su se odmetnuli u šumu nastave izvršavati razbojnička i pljačkaška djela.”
Bez obzira na to nastavila se partizanska borba protiv talijanskih fašista i prisilne talijanizacije stanovništa. Stoga su za odmazdu u nedjelju 12. srpnja 1942. godine strijeljani svi u selu zatečeni muški žitelji Podhuma stariji od 14 godina. Popisano je 95 žrtva, ali točan broj ubijenih se ne zna te se spominje do 128 ljudi. U talijanske koncentracijske logore bilo je odvedeno 889 žitelja. Ondje je umrlo još 46 ljudi među kojima sedmoro djece. Tri tisuće grla goveda i ovaca zaplijenjeno je, a 370 kuća i 124 gospodarskih zgrada opljačkano i do temelja spaljeno. Bio je to jedan od najgorih zločina talijanskih fašista i vojske u našim krajevima. U Podhumu je prije Drugoga svj. rata živjelo 1.329 stanovnika.
Svjedok Anton Ban se prisjeća tog dana:
I ranije su prijetili da će za jednog njihovog streljati sto naših, a onda su to zaista i učinili. U zoru tog, 12. srpnja, opkolili su selo i kada smo se probudili pred svakom je kućom bilo nekoliko soldata. Pokupili su sve muškarce, djecu od trinaest godina nadalje, mlado i staro i odveli na kraj sela. Zatim su ih u manjim skupinama vodili dvjestotinjak metara dalje i strijeljali. Među njima je bio i moj otac Ivan.
Zatim su pokupili žene i djecu i odveli nas u Čavle. Nas je bilo šestero djece, a najmlađa sestrica još je bila na prsima. Odatle su nas autobusima odveli u Lovran i smjestili u hotel. Tu smo ostali u neljudskim uvjetima 25 dana. Mislel sam da ću od glada krepat, sjeća se Anton Ban.
Drugi sudionik tog događaja, Martin Rožić ovako opisuje zločin u Podhumu:
Odveli su mene i mog petnaestogodišnjeg brata, zajedno s drugim muškarcima, tristotinjak metara od posljednjih kuća. Zatim su desetoricu vodili na strijeljanje, dvjesto metara dalje. Sjećam se čovjeka koji je poludio i počeo vikati i skakati pa su ga odmah upucali, zatim starca kojega su poštedjeli, a on je došao moliti da ubiju njega umjesto njegova sina pa su ih obojicu strijeljali. Samo su dvojica uspjela pobjeći koji su se odvojili od skupine i počeli bježati u šumu. U tom klanju smrt je zaobišla i mene i mog brata. Otrgnuli smo se i počeli moliti talijanskoga časnika da nas pusti, da smo mi još bambini. Grubo je viknuo Va Via! I mi smo pobjegli u šumu.
