09.05.1942
9. 5. 1942. godine strijeljan je revolucionar i narodni heroj Čedomir – Ljubo Čupić. Nekoliko godina nakon smrti proglašen je narodnim herojem, a ostaće upamćen po tome što se otvoreno smijao smrti i tako postao simbol otpora fašizmu.
Ljubo Čupić rođen je 1913. godine u Argentini, kao jedno od šesetoro djece u radničkoj porodici Sava i Stane Čupić, rođene Burić. Tridesetih godina došao je u Nikšić, gdje je završio gimnaziju. Nakon toga studirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu i pripadao ljevičarskom studentskom pokretu, a 1940. godine postao je član Komunističke partije Jugoslavije. Poslije Aprilskog rata vratio se u Nikšić i kao član Komunističke partije sudjelovao u pripremi ustanka. Početkom jula 1941.godine, izbjegao je iz okupiranog Nikšića, a po izlasku iz grada pristupio je čuvenoj partizanskoj četi „Đuro Đaković“.
Aprila 1942. godine partizana Ljuba Čupića zarobili su četnici na Kablenoj Glavici u okolini Nikšića. U zatvoru gdje je bio zvjerski mučen, kako bi izdao druge partizane, mučiteljima je pokazao samo prezir:
“Ja sam komandant partizanske čete i komunista. Vi nacionalisti ste obične sluge okupatora. Prezirem vas, kao ljudska ništavila. Poručite mojoj rodbini da ne pokušava da traži milost za mene.“
Na javnom suđenju u Nikšiću prkosnim držanjem i britkom riječju izrugivao se vijećnicima suda. On i još nekoliko komunista osuđeni su na smrt. U momentu kad je izlazio iz sudnice, uslikao ga je fotograf. Tako je nastala jedna od najlegendarnijih fotografija drugog svjetskog rata: Ljubo Čupić, osuđenik na smrt koji se smrti smije u lice. Zbog Ljubovog osmijeha tuđin je zastao, dželati su oborili oči pred njim. I puščane cijevi... Tek druga smjena je uspjela da ispali plotun. Jedan čovjek i jedan osmijeh pobijedili su svoje ubice.
Na strelištu je vikao: “Živio drug Tito i slavna komunistička partija“, a kad su ga pogodili prvi rafali, stajao je uspravno i pred masom naroda koja je gledala pogubljenje doviknuo: “Doći će dani slobode!“. Vezanih ruka i otete slobode toga dana, u 30. godini života, pošao je u legendu.
Legendarnog Ljubu Čupića su strijeljali nikšićki četnici. Očevidac Ljubovog odlaska u legendu bio je i sedamdesetogodišnji Tomo Kovačević:
Ja sam tih dana bio skojevac. Od poznate revolucionarke Dare Kostić, svakodnevno sam dobijao zadatke da skojevsku organizaciju Nikšića obavještavam o raznim zbivanjima u radu, o kretanju Italijana, njihovim akcijama...Živio sam u Novosadskoj ulici, dobro se sjećam dana kada su Ljuba iz zatvora koji se nalazio u dvorištu jedne kafane svezanog vodili kroz grad. Sjećam se i toga dana, kada su ga odveli na strelište kod male crkve. Takođe sam prisustvovao i suđenju njemu i skojevki Joki Baletić. Sala Doma kulture u kojem je održano suđenje bila je dupke puna. Kada je Ljubu izrečena presuda - smrt strijeljanjem, šačica "ljotićevaca" u jednoj loži je zapljeskala. Ljubo se okrenuo sudu i prezrivo im dobacio - zaista prava presuda. Desetina odobrava, a stotine ćuti, rekao je. A na strijeljanje je pošao kao na svadbu, priča Tomo. Uspravan, ponosan i gord. U streljačkom stroju su bila petorica četnika. Sjećam se da mu je prišao sveštenik, inače izbjeglica iz Hercegovine i da je Ljubo nogom udario u njegov pehar. Sjećam se i kako je klicao partiji i Titu, na našem i engleskom jeziku i kako ga je četnički komandant nakon strijeljanja "ovjerio" metkom iz svog revolvera. Najtužnije je bilo kad su ga položili u već pripremljenu grobnicu. Vladala je jeziva tišina. Čuo se samo zveket oružja. Okupator nije uplašio narod. Naprotiv, za sve nas Ljubo je toga dana postao legenda. Takav je i dan danas.
Izvor: Vječni osmijeh prkosa: Na današnji dan strijeljan Ljubo Čupić
