26.05.1941
Najspektakularnija akcija iz prve faze otpora fašizmu u Zagrebu odigrala se potkraj svibnja 1941. na stadionu u Maksimiru gdje su ustaše pokušali zagrebačke srednjoškolce javno podijeliti prema nacionalnoj osnovi.
Naime, iako nakon 10. travnja školske obuke nije više bilo, učenici su morali „svakog jutra doći na stadion u Maksimiru”, gdje su bile obvezne „za sve pripadnike civilne odnosno sada građanske zaštite, redovne predvojničke vježbe”. Branko Polić sjeća se da ih je vodio „neki antipatični Ukrajinac koji nam je, svrstavajući nas u redove, stalno umjesto 'potiljak' govorio 'potelek'. Tako ga naposljetku i prozvasmo... Vježbe su bile prilično besmislene.”
Jedan od događaja, zamišljen kao značajna karika u organiziranom i povezanom stvaranju huškačke atmosfere, trebao se odigrati 26. svibnja, na stadionu u Maksimiru, za vrijeme takve vježbe. „Nekakvi nalickani” Zdenko Blažeković (1915 - 1947), tada stožernik Sveučilišnog ustaškog stožera u Zagrebu, održao je govor. Branku Poliću, koji je nazočio događaju, činilo se da izgovara „neke otrcane fraze”, što je bilo i točno, ali je i činjenica da je Blažeković „u svom govoru, koji je, od početka do kraja, bio huškački uperen protiv srpskih i židovskih omladinaca, pozvao sve prisutne Srbe i Židove da se izdvoje i svrstaju na suprotnu stranu stadiona”. Bilo je to za prisutne omladince iznenađenje „u prvom trenutku, nitko se nije pomaknuo. Poziv je morao biti nekoliko puta ponovljen. Ljudi na pozornici kiptjeli su od bijesa.” No, iz perspektive onih koji su bili na stadionu, događaji su se ipak odvijali ponešto drugačije: malo je tko slušao Blažekovića, već su svi žamorili, ako ne galamili. Stoga i oni koji su ga željeli slušati, nisu to mogli bez poteškoća. Kada je pala naredba da se Srbi i Židovi izdvoje, „neko je vrijeme trajala nedoumica, a onda je došlo do općeg komešanja”. Čini se da se tada počelo nešto događati, jer su se „odjednom neke skupine stale primicati tom zbornom mjestu". kako su to Polić i njegovi kolege vidjeli „iz daljine”. S pozornice su „zaredale prijetnje: oni koji se pozivu ne odazovu, bit će najstrože kažnjeni”.
Dogodilo se ono što Polić i njegovi kolege u tom trenutku nisu shvaćali - naime, za Srbima i Židovima „na drugu su stranu krenuli najprije skojevci, zatim i svi ostali”. Branko Polić, kao Židov, tada učenik VII. razreda, rekao je kolegama: „Ne želim vam činiti neprilike, idem na drugu stranu.” Na to je netko iz razreda rekao: „Ako ideš ti, onda idemo mi svi.” Polić se „više ne sjeća tko je to prvi rekao”, ali su on i njegovi ,,u tom času opazili kako se na tom udaljenom zbornom mjestu stvara neka gužva. Umiješalo se, kako nam se činilo, čak i redarstvo.” Tvrdi da je njegov razred bio blizu izlaza sa stadiona: „Kako smo bili po strani, vidjeli smo komešanje i bez ikakovog prelaska na neku stranu, izašli smo sa stadiona".
I Vid Mihotić (1926), koji se smatrao „nacionalistom”, a 1944. je pristupio Ustaškom pokretu, sjeća se da je nakon nekoliko govornika koji su govorili „normalno”, došao neki koji je krenuo „žestoko” i u jednom momentu je zatražio da istupe Židovi i Srbi. „Nastala je konsternacija, tajac, i nakon ponavljanja prijetećim glasom, neki su počeli prelaziti na drugu stranu. Kada je nekoliko njih prešlo, pogotovo oni stariji, spontano su počeli prelaziti i drugi, i na kraju svi.”
I đaci I. muške realne gimnazije tvrde da „protivno namjeri odvajanja Židova i Srba... generacija na koju možemo biti ponosni velikom većinom nije dopustila takav postupak”.
Baš kao što će se mnogo puta nakon toga događaja ponoviti. Pokazalo se da je javna haranga bila samo prva faza u provedbi dalekosežnije akcije: već sutradan, 27. svibnja, prema unaprijed smišljenom planu, počelo je prijavljivanje i hapšenje grupe 165 zagrebačkih židovskih omladinaca, jer, tobože, „idu na radove”, a zapravo su krenuli na put bez povratka.
Događaj na stadionu u Maksimiru bio je, bez ikakve sumnje najjasniji izraz solidarnosti sa Srbima i Židovima u to vrijeme u Zagrebu i u Hrvatskoj.
Izvor: Ivo Goldstein. Zagreb 1941-1945 str. 112.-114.
