04.04.1944
Kad je bataljun Pino Budicin oformljen 4. travnja 1944. godine na stanciji Bembo kod Bala brojao je 120 boraca. Već 16. lipnja iste godine broj je porastao na 200 partizana, a u srpnju dok je djelovao u okolici Čepića, bataljun je raspolagao s više od 400 boraca. Kroz talijanski bataljun Pino Budicin prošlo više od tisuću boraca. Konačna brojka poginulih nije nikad definirana, kreće se oko dvije stotine mladića palih u borbi u Istri i u Gorskom Kotaru.
Talijanski partizanski bataljun «Pino Budicin» predstavlja simbol borbe pripadnika talijanske narodnosti, koji su se zajedno s Hrvatima i Slovencima s oružejm u ruci borili za slobodu. Bataljun je dobio ime po narodnom heroju Pinu Budicinu, članu ZAVNOH-a, koji je 7. veljače 1944. uhićen u Rovinju te dan kasnije strijeljan na Valdibori.
Datum i mjesto osnivanja talijasnkog bataljuna „Budicin“ su poznati: 4. travnja 1944. godine na stanciji (zaselak) Bembo. Dokument koji potvrđuje osnivanje bataljuna je Naredba Štaba 5. operativne zone za Istru (11. korpus NOV Hrvatske) od 15. travnja 1944.
Naravno nakon formiranja i svečane zakletve Talijani su morali napraviti i zabavu. A neki borci su osim puške u rat ponijeli i harmoniku. Haromniku je ponio i Eugenio Rocco, s nadimkom Genio Stila, sin Gregorija, borca Crvene straže, koji se u oktobarskoj revoluciji borio zajedno sa svojim bratom Matteom, koji je izgubio jednu nogu. Genio je poslije rata ispričao:
»Harmoniku sam uvijek nosio na leđima. Imao sam je i na stanciji Bembo, povodom osnivanja bataljona. Napravili smo malo veselja. A i kasnije, na marševima, za vrijeme odmora, između jedne i druge bitke, dobro dođe malo sviranja i zato da bi se bolje pjevalo. Mi Rovinjci kako bi da ne pjevamo? Pjevalo se i na zborovima. Svirao je i Nello Milotti koji je i komponirao pjesme. Harmoniku iz stancije Bembo izgubio sam u nekoj akciji, ali ovdje imam još jednu harmoniku na kojoj sam svirao u talijanskoj četi još prije formiranja bataljona. U ožujku 1944. stupio sam u partizane. Imao sam dvadeset i četiri godine i nalazio sam se u ilegalnosti već osam mjeseci, od kolovoza 1943. kada sam došao na odsustvo iz vojske. Nakon što mi je isteklo odsustvo, nisam se više vratio, a kada sam odlučio da se ponovno naoružam, učinio sam to za borbu protiv Nijemaca i fašista; tako sam postao partizan. S harmonikom i puškom uvijek u 'Budicinu' sve do kraja. Izašao sam iz vojske u listopadu 1946. g. u činu vodnika...«
Nakon osnivanja rovinjski Agitprop je iz šume raspačao ovaj letak:
»Mladi Istrani! Naše redove neprestano povećavaju najbolji sinovi Istre: naša četa 'Pino Budicin' postala je bataljon 'Pino Budicin'. Naprijed, omladino, nemojte da vas okrutni Nijemci odvode i da vas uključe u SS jedinice kao što su učinili s drugima!
Nemoćnim prijetnjama neprijatelja, odgovorite svojim stupanjem u Narodnu vojsku!
Trenutak akcije došao je za sve, dođite s nama! Nacifašizam je sada na rubu groba: Crvena armija neodoljivo napreduje prema Njemačkoj, jugoslavenska NOV drži u šahu mnoge njemačke divizije, Saveznici zadaju teške udarce na zračnoj fronti i blizu je trenutak presudnog napada.
Omladinci, vi ste ti koji trebate braniti svoju zemlju!«
Bataljun nije nikao ni iz čega, nije postao takav preko noći. Većina boraca ima već dugo iskustvo u partizanskom ratu. Bataljunu su prethodile druge manje jedinice, a tim jedinicama drugi revolucionarni događaji, čija povijest predstavlja predhistoriju ne samo bataljuna „Budicin“ već onog punog i čvrstog sudjelovanja Talijana u oružanim formacijama NOP-a, čiji je bataljun „Budicin“ samo simbol.
Odakle počinje ova „prethistorija“; Kad bi se stvar uzela šire, trebalo bi ukratko opisati antifašističku borbu koju je vodio talijanski proletarijat Istre, zajedno s drugim narodima poluotoka kroz desetljeća koja su prethodila narodnooslobodilačkoj borbi. Treba se sjetiti Giuseppine Martinuzzi, štrajkova i mučenika Pule i Vodnjana iz 1920. godine, ličnosti Labinske republike na čelu s Giovnnijem Pipanom i Giovannijem Tonettijem; izrečenih osuda istarskim komunistima od strane Specijalnog suda; imena mnogih istaknutih revolucionara koji su se borili u španjolskom ratu na strani republikanaca. Ne bi se smjela zaboraviti žrtva Luigija Scaliera iz Pule, Pietra Ivea i Antonija Paliage iz Rovinja, Francesca Papa iz Buja. Trebalo bi govoriti o onoj revolucionarnoj školi kakvu je predstavljala Komunistička partija Italije, poslije Socijalističke partije, u čijim su se redovima, pod fašističkim režimom kalili mnogi borci radničke klase - Talijani, Hrvati i Slovenci Istre. Treba se sjetiti prihvaćanja linije Komunističke partije Jugoslavije već od 1941., od strane tih istih antifašista, što uvijek nije bilo lako; sjetiti se da je prvi partizan koji je pao u Istri u kolovozu 1942. godine bio Talijan iz Rijeke, Antonio Mihich; sjetiti se da su među partizanima iz Istre koji su pohrlili u redove Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske bili Rovinjci: Claudio Sugar, Gino Jurman, Domenico Bionci, Giuseppe Turcinovich, Luigi Ferrara, Domenico Pesel i Lucioano Simetti koji su se u srpnju 1943., zatekli u 13. primorsko-goranskoj diviziji koja je operirala u Gorskom kotaru. Na kraju valja naglasiti da su se u velikom ustanku od 9. rujna 1943., tisuće Talijana uključile u partizanske jedinice koje su spontano nicale od Kopra do Pazina, od Rijeke do Labina, od Rovinja do Pule.
Prije no što je pao pod neprijateljskim metkom, Pino Budicin je viknuo fašistima u lice: „Iz svake kapi moje krvi, sto partizana!“ Proračanstvo heroja se obistinilo. Prebacivanje bataljuna „Budicin“ iz jedine čisto partizanske formacije, kao što je odred, u jednu regularnu jedinicu NOV, predstavlja vrlo značajno kvalitativno unapređenje. Uvrštenjem u Gortanovu brigadu, sudbina istarskih boraca talijanske nacionalnosti nerazdvojno se vezuje za sudbinu istarskih boraca hrvatske nacionalnosti. I jedni i drugi postaju svjesni svijetlih perspektiva širokih vojnih akcija. Komandant „Gortanove“ brigade, Vitomir Širola Pajo, ne skriva zadovoljstvo što sada ima sa sobom cijeli bataljun „Pino Budicin“, koji je već prekaljen u mnogim bitkama. Koju godinu kasnije pisat će: „Ulazak bataljuna „Pino Budicin“ u sastav „Gortanove“ brigade bio je još jedan značajan događaj za Istru, a naročito za brigadu. Ona je od toga dana postala ne samo brojčano nego i politički jača, ona je predstavljala borbenu zajednicu Hrvata i Talijana Istre i najbolje jamstvo da će njihovo jedinstvo biti istinski i trajno, nesalomljivo“.
Izvori:
Giacomo Scotti, Luciano Giuricin: CRVENA ZVIJEZDA NA KAPI NAM SJA (Borbeni put talijanskog bataljona »Pino Budicin«)
Bojan Mirosavljev, BATALJUN „PINO BUDICIN“
