30.04.1944
Citat izvještaja istarskog agitpropa upućenog Agitpropu CK KPH u lipnju 1944.:
»Dne 30. 4. u 4 sata poslije podne upali su u selo Lipu švapski banditi sa svojim slugama fašistima i ustašama. (op.u. u sudskom procesu iz 1945. godine spominju se jedinice Wehrmachta i SS-a, crnokošuljaši, hrvatski i slovenski četnici) Prije nego što su došli u selo, blokirali su ga i tukli bacačima i mitraljezima, kako bi mirnom pučanstvu onemogućili bijeg iz sela. Tu se naročito istaknuo fašistički oficir Celigoj, kojeg djedovi potječu iz istog sela. U kući Celigoj Ivana, starca od 70 godina, našli su naši drugovi I. Istarske brigade Vladimira Gortana, koji su iste noći stigli u selo, strašan prizor zvjerstva okupatora. Sedam žrtava strašno iznakaženih ležalo je u kući: petero djece od jedne do deset godina, mati im Simčić Tereza, 32 godine stara, i navedeni starac Celigoj. Starac je nađen za stolom s molitvenikom u ruci, prerezanim grkljanom i drugim tragovima mučenja. Mati djece nađena je pokraj stola na podu sa dječakom od tri godine u naručju, sa izvađenim očima i strašnim tragovima mučenja, tako da joj je glava bila oblivena bijelom pjenom, koju je prouzrokovalo mučenje. Vide se i znakovi silovanja. Dijete koje je nosila u naručju bilo je izbodeno noževima i strašno iznakaženo. Troje djece ležalo je kraj vatre, u kutu izmrcvareno i prelomljenih ruku i nogu, te je bilo teško razlikovati koji dijelovi pripadaju pojedinom djetetu. U drugom kutu ležalo je dijete u kolijevci u lokvi krvi, zaklano i na više mjesta izbodeno nožem.«.
U rujnu 1943. Italija je kapitulirala a na području oko Lipe je formirana oslobođena partizanska zona. U Lipi je osnovan Narodnooslobodilački odbor i partizanska škola. No, već u listopadu su nacisti okupirali nekadašnje talijanske teritorije i uveli svoju vlast. Jedna njihova jedinica, u kojoj su dijelom i bivši talijanski vojnici, bila je smještena u vojarni blizu Lipe. Dok su brojni muškarci iz sela pobjegli u šumu i pridružili se partizanima, žene su prikupljale pomoć za njih i redovito im nosile hranu i ostale potrepštine. Nacisti stoga poduzimaju operacije raščišćavanja terena od „bandi", tj. partizana. U tim čišćenjima i civilno stanovništvo predstavlja smetnju koju treba ukloniti. 30. travnja 1944. nacistički vojnici upadaju u Lipu i ubijaju sve koje su tamo zatekli. Zvjerstva su počinjena "Uputama za borbu protiv bande na Istoku", kojom je Hitler amenovao potpuno čišćenje terena, odnosno ubijanje žena i djece na istočnom frontu, što se počelo primjenjivati i u Jugoslaviji.
Lipljanska tragedija jedinstveni je primjer u Hrvatskoj, koji zorno potvrđuje da su 30. travnja 1944. pripadnici Hitlerovih postrojbi Wehrmachta i SS-a, Mussolinijevih crnokošuljaša, ali i hrvatskih i slovenskih četnika, udruženim snagama izvršili nečuven masakr nad 280 zasad identificiranih civila. Tijekom dva sata mučeno je, ubijeno i spaljeno među 280 stanovnika, čak 72 djece, od kojih je Bosiljka Iskra, imala samo šest mjeseci, a najstarija žrtva bio je Anton Juričić, ubijen u 83. godini. Ubijen je 121 maloljetnik.
Selo i mještani: žene, starci, djeca – sve je bilo spaljeno.Tek je dvoje ljudi iz čitavog sela preživjelo masakr – supruga Jakova Smaile koja je bila skrivena ispod stepenica i vojnici je nisu pronašli, te starac Josip Smaila, kojeg su ranili u glavu i zbog krvi koja ga je oblila vjerovali da je mrtav.
Osim paleža i ubojstava, selo Lipa je i u potpunosti opljačkano – odneseno je 370 grla krupne stoke, 60 zaprežnih vozova punih prehrambenih proizvoda i drugih dobara, a ukupna vrijednost premašivala je osam milijuna tadašnjih lira.
Zločin bez kazne
Prema sudskom postupku kasnije zarobljenog fašista iz postrojbe u Rupi, Ubmerta Scalle, masakr u Lipi izvršilo je 150 vojnika – 80 njemačkih, 40 fašista, te trideset četnika. Nakon rata, identificirano je njih 36, a poznato je tek da je jedan od njih, Aurelio Piesz, za ovaj zločin suđen, proglašen krivim i obješen u Trstu 1945. godine.
Još 1977. godine, pedesetak članova ondašnjeg SUBNOR-a iz slovenskog Pirana i Lipe potpisalo je i uputilo pismo rimskom državnom odvjetniku Giovanniju Pitittu sa zahtjevom da istraži zločine u Lipi i naloži kazneno gonjenje počinitelja. Na ovo pismo nije uzvraćeno nikakvim odgovorom, niti se je itko zbog počinjenih zločina ispričao, odnosno priznao Lipljanima bilo kakva materijalna obeštećenja.
Obnova
Nakon oslobođenja u svibnju 1945. preživjeli se vraćaju u Lipu. Spasila se svega nekolicina dječaka i starijih osoba koji su toga dana bili na paši sa stokom, i muškaraca koji su bili u partizanima ili u logorima. Prvo su pokupili kosti svojih bližnjih, uredili groblje u kući broj 20 koja je ostala kao trajni spomenik zločinu, a onda se udarnički posvetili obnovi. Obmah su počeli obnavljati kuće. Djeca do 13 godina su poslana u dom u Opatiji, a nakon toga su poslana u dom u Čehoslovačku. Neki su ostali tamo živjeti, a neki su se vratili. Lipjani su odlučili obnoviti selo i prokositi nacifašističkoj namjeri da ih zatru.
Lipa pamti
Godine 1963. rodila se ideja da se selo pretvori u spomen-muzej. Tako je osnovan Fond za obnovu Lipe, regionalni zavod za konzervaciju je 1966. donio riješenje za proglašenje Lipe spomen mjestom. U prosincu 1968. je otvoren spomen-muzej. U istoj zgradi je otvorena i škola i vrtić. Muzej je djelovao do 1989., a obnovljen je i ponovno otvoren 2015. Svake godine se na obljetnicu stradanja sela održava komemoracija Lipa pamti.
Fotogalerija
Fotografije u galeriji se u originalu čuvaju u Državnom arhivu u Rijeci. Sačuvane su tako što je žena koja radila u fotografskoj radnji “Maraž” u Ilirskoj Bistrici (Slo) u tajnosti izradila duplikate kada su nacistički zločinci došli razviti film. Nakon završetka rata slike je objesila u izlog radnje i ljudi iz okolnih sela ubrzo su prepoznali da se radi o selu Lipa.
