03.03.1982
Glavni pokretač i inicjator projekta melioriacije Donje Neretve bio je inteligentni i odlučni umirovljeni oficir i narodni heroj Stanko Parmać. Kao komandant nekoliko dalmatinski brigada i divizija NOV-a predvodio je svoju vojsku od Dalmacije preko Knina, i Like, da bi na kraju rata oslobodio Rijeku od Njemačkog okupatora. Parmać se kao komandant isticao točnom procjenom situacije, smjelošću u rukovođenju jedinicama i iznimnom upornošću. Uživao je veliki ugled kod boraca i rukovodećeg kadra.
Rođen je u Metkoviću 23. ožujka 1913. godine, a školovan u Učiteljskoj školi u Šibeniku. Poslje završetka Učiteljske škole, 1935. godine, povezao se s aktivistima radničkog pokreta u raznim mjestima Dalmacije, gdje je radio kao učitelj do početka 1941. godine. Sudjelovao je u radu kulturno-umjetničkih grupa i sportskih organizacija, u kojima je širio ideje KPJ među omladinom i radio na organiziranju marksističkih kružoka.
Narodnooslobodilačka borba
Okupacija Jugoslavije 1941. godine, zatekla ga je na služenju vojnog roka u Čapljini, odakle se vratio u Opuzen. Izbjegao je zarobljavanje od strane ustaša i pobjegao na Dugi otok, gdje je nastavio da radi kao učitelj u Luki. Tamo se povezao s rukovodstvom NOP-a u Šibeniku i uključio u rad na pripremi oružanog ustanka.
Kolovoza 1941. godine, postao je član Komunističke partije Jugoslavije. Početkom prosinca 1941. godine, otišao je sa skupinom drugova iz Šibenika u Liku, gdje se priključio tamošnjim partizanima. Tada je od tih, i od boraca koji su ranije došli iz Dalmacije u Liku, formirana Prva dalmatinska četa bataljuna „Marko Orešković”. Parmać je bio postavljen za njenog zapovjednika. Pod njegovim zapovjedništvom četa je 29. prosinca kod Korenice porazila talijansku postrojbu. Za ovaj ga je uspjeh pohvalio štab bataljuna. Početkom veljače 1942. godine bio je postavljen za informativnog časnika u bataljunu. Polovinom travnja Glavni štab NOPO-a Hrvatske postavio ga je za političkog komesara Druge operativne zone.
Sudjelovao je u borbama Banijskog odreda srpnja 1942. godine protiv neprijatelja na Moslavačkoj gori i uništenju postrojenja za eksploataciju nafte u Gojilu. Poslije toga završio je Viši partijski kurs i u studenom upućen u Dalmaciju, gdje je primio dužnost zamjenika komandata Treće dalmatinske brigade. S brigadom je sudjelovao u borbama oko Vrlike, Sinja i Knina. Tijekom bitke na Neretvi 1943. godine njegova je brigada je u sastavu Glavne operativne grupe Vrhovnog štaba NOVJ-a sudjelovala u borbama za osiguranje ranjenika na Neretvi i njihovom prenošenju preko Prenja, a sudjelovala je i u borbama tijekom bitke na Sutjesci, svibnja i lipnja 1943. godine.
Početkom kolovoza 1943. godine bio je postavljen za zamjenika komandanta Prve dalmatinske brigade. Vratio se na jug Hrvatske i u rujnu organizirao obranu oslobođenog Splita, sprječavajući prodor njemačkih postrojba preko Klisa. U listopadu je bio postavljen za načelnika 26. dalmatinske divizije. Sudjelovao je u borbama za obranu srednjodalmatinskih otoka, a posebno na utvrđivanju Visa, gdje se kasnije nalazio Vrhovni štab NOVJ-a i Centralni komitet KPJ.
Na dužnost komandanta Pete brigade Devetnaeste sjevernodalmatinske divizije NOVJ-a došao je početkom travnja 1944. godine. Sredinom kolovoza primio je dužnost komandanta Devetnaeste divizije, koja je tijekom rujna i listopada porazila i razbila pojedine grupacije ustaških i četničkih postrojbi, a njemačke snage potjerala na uzak pojas oko morske obale. Za oslobođenje sjeverne Dalmacije divizija je od Glavnog štaba Hrvatske bila proglašena udarnom, a zapovjednik Parmać je pohvaljen i unaprijeđen u čin potpukovnika. U borbama za oslobođenje Knina u studenom i početkom prosinca, Devetnaesta divizija je, pod zapovjedništvom Parmaća, razbila njemački 383. legionarski puk i zajedno s ostalim postrojbama NOV i POJ koje su sudjelovale u toj operaciji doprinijela uništenju 264. njemačke divizije. Za postignute uspjehe u ovoj bitci, diviziju je, sa zapovjednikom Parmaćem na čelu, pohvalio Vrhovni zapovjednik Josip Broz Tito i Glavni štab NOV Hrvatske.
Poslije Kninske operacije, Parmać je s divizijom sudjelovao u oslobađanju Mostara veljače 1945. godine, a u završnim operacijama Četvrte armije, ožujka i travnja, u oslobađanju Like i Hrvatskog primorja. Od sredine travnja do 7. svibnja 1945. divizija je vodila borbe kod Rijeke, oslobodila grad i doprinijela uništenju i zarobljavanju 97. njemačkog korpusa, koji se 7. svibnja, kod Ilirske Bistrice, predao snagama Četvrte armije. Za postignute uspjehe u ovim operacijama, diviziju su po drugi put pohvalili Vrhovni zapovjednik i Glavni štab NOV Hrvatske.
Poslijeratna karijera
Nakon rata odlazi u Lenjingrad gdje završava Višu vojno-pomorsku akademiju. U ljeto 1948. godine, kada je izbio sukob sa Staljinom, vratio se u zemlju. Bio je biran za člana Opunomoćeništva CK SKJ za JRM i za zastupnika u Saboru NR Hrvatske. Postaje načelnik Vojno-pomorske škole u Divuljama. Tu dolazi u konflikt sa višim oficirom Brankom Mamulom te odlazi u prisilnu mirovinu u činu kontraadmirala, te se 1959. godine vraća u rodni kraj, Donju Neretvu sa ciljem da radi na melorizaciji postojećih močvara u cilju stvaranja boljih životnih uvjeta tamošnjeg stanovništva. Dana 3. kolovoza 2012. godine, postumno mu je dodijeljena nagrada za životno djelo, jer je projektom melioracije neretvanskih močvara stvorio plodno tlo za uzgoj voća.
