23.03.1989
Pavle Gregorić je bio jedan od najistaknutijih jugoslavenskih revolucionara, bliski Titov suborac, narodni heroj i član Savjeta federacije. Umro je u Zagrebu u 97. godini od posljedica ozljeda zadobivenih u težoj prometnoj nesreći, kada je na njega, naletio automobil.
Dr. Gregorić bio je sudionik oktobarske revolucije, nosilac Partizanske spomenice 1941. godine, vijećnik Prvog i Drugog zasjedanja AVNOJ-a, nosilac Ordena junaka socijalističkog rada, jedan iz nezaboravne plejade jugoslavenskih revolucionara koji su obilježili epohu socijalističke revolucije.
Dr. Pavle Gregorić rođen je 18. listopada 1892. godine u Zlataru u Hrvatskom zagorju. Srednju školu završio je u Zagrebu, a studij medicine počeo u Grazu. U prvom svjetskom ratu 1914. godine bio je sanitetski oficir austrijske vojske na ruskom frontu u Galiciji, gdje je zarobljen 1915. godine, a kao zarobljenik prijavio se za dobrovoljca u srpski dobrovljački korpus. Poslije februarske revolucije u Rusiji (1917) stupio je u rusku armiju, da bi odmah zatim postao vojnik jugoslavenskog bata-Ijona u Kijevu. Godine 1918. povezuje se s organizacijom Lenjinove boljševičke partije, a u ljeto 1920. godine postao je član Ruske komunističke partije boljševika. Odlazi u Petrog-rad, a zatim u Moskvu gdje je bio predavač na tečaju škole crvenih komandira za Jugoslavene sudionike oktobarske revolucije. Nedugo iza toga, u kolovozu 1921. godine vratio se u Jugoslaviju, odmah se uključuje u pokret i postaje član tada već zabranjene ilegalne Komunističke partije Jugoslavije.
Nastavlja studij medicine u Zagrebu, koji je završio 1924. godine, a zatim radi kao liječnik u Kraljevici, Trogiru. Gospiću i Zagrebu, aktivno sudjelujući u akcijama KPJ. U Kraljevici se prvi put sreo s metalskim radnikom Josipom Brozom. Gregorićeva aktivnost nije izmakla oku policije, proganjan je i hapšen, a 1932. godine Sud za zaštitu države osudio ga je na dvogodišnju robiju. Nastavio je borbu i na robiji u Sremskoj Mitrovici zbog čega je osuđen na još dvije godine robije.
Poslije izlaska iz zatvora vraća se u Zagreb i radi na najodgovornijim zadacima u pokretu. U svibnju 1936. rukovodi punktom za slanje dobrovoljaca u Španjolsku. Gregorić je u Zagrebu otvorio knjižaru preko koje su dobrovoljci za Španjolsku dobivali nelegalne dokumente, novac i veze za odlazak.
„Dobrovoljce koji su bili nepoznati policiji ja sam snabdjevao legalnim dokumentima i slao u Pariz, na određenu adresu, odakle su ih prebacivali u Španjolsku. Dobrovoljce iz redova radničkog pokreta, a koji su bili poznati policiji, prebacivali smo preko granice ilegalno. Za ovo smo imali nekoliko kanala u Sloveniji. Dobrovoljci su morali putovati do određenog mjesta u Austriji. Odavde su ih slali u Pariz, gdje se je u nekom hotelu nalazio centar za prebacivanje dobrovoljaca u Španiju. Iz Zagreba smo upućivali dobrovoljce u grupicama od 5—7 ljudi.“
Partija je koristila i druge puteve, ali Gregorićev je centar bio dugo vremena najsigurniji kanal za ilegalno prebacivanje u Španjolsku.
Gregorić je radio i u partijskoj tehnici i u uređivanju ilegalnog partijskog lista „Vjesnika“.
Na Osnivačkom kongresu KP Hrvatske, kojem prisustvuje kao delegat, u ljeto 1937. izabran je za člana Centralnog komiteta KP Hrvatske. Kao partijski funioner izložen je stalnim policijskim progonima i u prosincu 1939. godine ponovno je uhapšen i zatvoren u logoru u Lepoglavi, gdje ostaje do svibnja 1940. godine.
U ožujku 1941. pred napad fašističke Njemačke na Jugoslaviju, ponovno je uhapšen, ali se, neposredno prije dolaska Nijemaca, uspio izbaviti iz zatvora. Po zadatku CK KPJ išao je kod komandanta Zagreba da traži oružje za radnike da se odupru fašističkim agresorima i brane zemlju, ali je bio odbijen. Poslije sloma Kraljevine Jugoslavije, sudjelovao je na svibanjskom savjetovanju CK KPJ u Zagrebu, na kome su donesene značajne odluke o pripremi oružane borbe naroda i narodnosti Jugoslavije. Nakon okupacije zemlje, kao povjerenik CK KP Hrvatske, organizira ustanak u Moslavini i Slavoniji, a od jeseni 1942. prešao je na oslobođeni teritorij Like i Korduna, gdje se nalazio Glavni štab NOV i POJ Hrvatske i CK KPH.
Pavle Gregorić je od prvih ustaničkih dana dao i značajan doprinos organiziranju narodne vlasti, a obavljao je odgovorne funkcije u najvišim organima revolucionarne vlasti. Sudionik je Prvog i Drugog zasjedanja AVNOJ-a, a na Prvom zasjedanju ZAVNOH-a izabran je za tajnika ZAVNOH-a i na toj dužnosti ostaje do proljeća 1945. godine.
Poslije oslobođenja dr Pavle Gregorić bio je na najodgovornijim funkcijama u društvenom i političkom životu Hrvatske i Jugoslavije. Bio je ministar u jugoslavenskoj vladi, predsjednik Kontrolne komisije Narodne Republike Hrvatske (od 1946 do 1948 godine), predsjednik Komiteta za narodno zdravlje vlade FNRJ i predsjednik Savjeta za narodno zdravlje i socijalnu politiku (od 1948. do 1953. godine), zatim je bio ambasador SFRJ u Italiji, član Saveznog izvršnog vijeća (od 1955. do 1958. godine) i potpredsjednik Savezne narodne skupštine (od 1958. do 1963.) i s te funkcije odlazi u mirovinu.
Kao iskusan i dugogodišnji partijski radnik aktivno i predano radi u nizu foruma i društveno-političkih organizacija. Bio je biran za poslanika Savezne skupštine i zastupnika Sabora u više mandata, kao i za člana CK SKH. a za člana CK SKJ biran je na 5, 6. i 7. kongresu. Za narodnog heroja proglašen je 1953. godine, a član Savjeta federacije je od 1974 godine. Bio je član i Saveznog odbora SSRNJ, a više godina i predsjednik jugoslavenskog Crvenog križa.
A za izuzetne zasluge u revolucionarnom radu i socijalističkoj revoluciji i izgradnji zemlje odlikovan je nizom najviših odlikovanja — Ordenom narodnog oslobođenja, Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom, Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem, Ordenom narodnog heroja i Ordenom za hrabrost, Ordenom junaka socijalističkog rada. Ordenom jugoslavenske zastave s lentom, Ordenom jugoslavenske zvijezde s lentom, Ordenom Republike sa zlatnim vijencem i drugim visokim domaćim i stranim odlikovanjima.
