19.02.1944
Na ledenom maršu te februraske noći 1944. bilo je 680 boraca, razvrstanih u tri bataljuna, zatim prateća četa i tehnička četa, vod veze i izviđača, te sanitetski vod i komora. Brigada je pošla na dugačak marš od Škalića u Lici, do Drežnice i Jasenka, te Matić Poljane i Tuka, ukupne dužine oko 52 kilometra. Trebali su se odmoriti u selu Radojčići, pored Drežnice. Međutim, na ovom više puta spaljenom području nije bilo uvjeta za odmor. Drežnica je dočekala već umorne i gladne borce bez hrane i bez krovova. Brigada u opustošenoj Drežnici nije mogla ostati.
Odlučeno je da se produži do Jasenka i dalje preko Bjelolasice i Matić Poljane za Tuk. Bilo je oko 17 sati kad u ovo doba godine već pada noć, a pred njima je do Mrkoplja bilo još 25 km po još većoj hladnoći. Prije polaska izvršene su posebne pripreme. Hrana je podijeljena borcima. Određene su posebne skijaške grupe koje su pravile prtinu, da bi se kolona mogla kretati kroz duboki snijeg. Kad je brigada već duboko zašla u šumu, nazad se više nije moglo, a naprijed veoma teško. Tijekom marša najprije je počela ugibati stoka: konji i mule. Ta tovarna grla morala su biti rastovarena. Teret su najprije preuzeli borci, a zatim je teško naoružanje pohranjeno kako bi se partizanima olakšalo i omogućilo daljnje kretanje. Pripadnici ove partizanske brigade su bili iz Istre, Gorskog Kotara i Hrvatskog primorja i nisu podjednako mogli podnijeti napore u snijegu i hladnoći. Tokom marša dolazilo je kod pojedinih boraca do pojave halucinacije, a nakon tri sata hoda trojica boraca su umrla u snijegu.
Počele su se javljati još veće poteškoće uslijed sve veće visinske razlike, višeg snijega i hladnoće do minus 30 stupnjeva. Najteže je bilo savladati umor i manjak hrane kojom bi se borci okrijepili. Kolona se sve više razvlačila. U toj noći strave i užasa, u borbi protiv studeni i planine, brigada je desetkovana. Borce je zahvatilo haluciniranje. Zbog studeni, snijega, vijavice, iznemoglosti, gladi i loše odjeće i obuće u maršu je te noći ukupno stradalo 26 drugova.
Unatoč svim strahotama, kolona je uz izvanredne napore stigla do Matić Poljane. Seljaci iz Mrkopolja i Begova Razdolja koje je uputio NOO došli su do Matić Poljane u susret umornim i promrzlim borcima.
Brigada je na kraju ovog marša u jednom danu izgubila 26 svojih boraca, a imala je još 85 teško promrzlih, od kojh su petorica ubrzo umrla u bolnici. S trajnim posljedicama na životu je ostalo oko 150 partizana. Gubitak je bio velik, ali bi bio i veći, da je brigada ostala u Gornjem brinjskom kraju, bez hrane i na udaru Nijemaca i ustaša.
Najveći dio brigade se ipak uspio probiti preko Matić Poljane do Turka, a zatim i do Mrkoplja. U marševskoj koloni brigade bilo je i 17 partizanki. Zanimljivo je da nijedna od njih nije ostala na maršu, nije se smrzla. Mlada partizanka Antonija Dovečar, rođena Grgurić, iz Mrzlih Vodica je u vrijeme marša bila u sedmom mjesecu trudnoće. Dva mjeseca kasnije u Belom Selu u kući Ivana Kauzlarića rodila je sina Ratimira.
Više na: 26 SMRZNUTIH PARTIZANA
