Utorak 16.4.2024.

Poginuo Pavao Lozo, najznačajniji imotski komunist

Pavao Lozo bio je mnogo toga - u mladosti radnik-zidar, predratni komunist i robijaš, pokretač prve partijske organizacije u Imotskom i jedan od pionira socijalizma u Dalmaciji, organizator ustanka i partizan u 51. godini života, a nakon rata partijski radnik, rukovodilac i narodni poslanik. Lozo je u konačnici i poginuo kao pravi komunist – 1970. godine stradao je u automobilskoj nesreći vraćajući se s otvaranja tvornice.

Formiranje revolucionara


28. rujna 1890., dvije godine prije rođenja Josipa Broza Tita, u zabiokovskom kršu Imotske krajine u malom selu Poljica rodio se Pavao Lozo. Kao dijete siromašne seljačke obitelji u potragu za poslom odlazi već u 14. godini života, a zapošljava se kao zidarski pomoćnik na gradilištu željezničke pruge Višegrad-Sarajevo. Potom se zapošljava u Rijeci, u brodogradilištu, radeći isti zidarski posao. U Rijeci se uključuje u radnički i sindikalni pokret, zbog čega je hapšen i batinan. Nakon tri mjeseca provedena u zatvoru, Lozo je protjeran iz Rijeke kao buntovnik-socijalist. Odlazi u Trst, a policija budno prati njegov revolucionarni rad. Ponovno biva uhićen i prebačen u austrijski Klagenfurt, gdje je bez suđenja zatvoren na 9 mjeseci. U vihoru 1. svjetskog rata, Lozo je poslan na front, gdje u svojoj ratnoj jedinici širi revolucionarne ideje i organizira istomišljenike s kojima nakon Oktobarske revolucije dezertira u takozvani “zeleni kadar”. Tako je Lozo dočekao kraj 1. svjetskog rata, nakon čega je njegova politička aktivnost postala još intenzivnija.

Komunist Lozo

Već od 1906. Lozo je bio član lijevog krila Socijaldemokratske partije. Po svršetku 1. svjetskog rata Lozo odlazi u Beograd, gdje 1919., u godini njenog osnutka, postaje članom KPJ. U Beogradu je zatim i uhićen te skupa s 129 drugova sproveden u zloglasnu Glavnjaču. Nakon 20 dana robijanja u lošim higijenskim uvjetima uz redovita prebijanja od strane žandara, pušten je i protjeran iz Beograda. Ovo je tek prvo u nizu međuratnih uhićenja, progona i kažnjavanja – u Glavnjači je zatvoren dvaput, a u Imotskom sedam puta. Nakon protjerivanja Lozo se vratio u Beograd, ali ovog puta kao zidar s lažnim imenom Pavle Lazić. U Beogradu organizira obalne i transportne radnike, putuje kao agitator po Srbiji i Makedoniji, predvodi štrajkove i demonstracije, a nakon jedne racije ponovno biva uhićen na 40 dana. 1920. godine Lozo je po zadatku CK KPJ poslan u Dalmaciju radi jačanja partijske organizacije. Tamo preuzima ime Lazo, pa su ga mnogi (uključujući i policiju) znali kao Lazu iz Beograda. U Dalmaciji je izuzetno aktivan, kako u Splitu, Solinu, Sinju, Omišu, Makarskoj, Braču, Hvaru, tako i u rodnoj Imotskoj krajini. Poznato je da je u kolovozu 1920. u Solinu na predizborni skup došao na konju s crvenim barjakom u ruci. Prisustvovao je i osnivanju prve solinske partijske organizacije u jednoj kući na Širini. U studenom 1920. govorio je u Sinju, pa su ga lokalni predstavnici klera prozvali “antikristom”. Isti mjesec govorio je na Oblasnoj konferenciji KPJ u splitskom kazalištu, prikazavši težak ekonomski položaj radnika i seljaka u monarhiji. Zbog svojih aktivnosti Lozo je ponovno upao u probleme s policijom, pa je nakon što je obznanjeno njegovo stvarno porijeklo protjeran u rodnu Imotsku krajinu uz ograničenje kretanja.

Lozo u Imotskom ne miruje, te već u veljači 1921. okuplja drugove i u kući trgovca Jelavića osniva prvu partijsku organizaciju, čiji je bio sekretar. Kao neumoran i rado slušan govornik, Lozo širi organizaciju i po selima, pričajući o Oktobarskoj revoluciji, radničkom pokretu, te političkim prilikama u zemlji i svijetu. U jesen 1924. u Imotskom je organizirao pobunu sadioca duhana. Tim povodom okupilo se nekoliko tisuća seljaka protestirajući protiv niskih otkupnih cijena duhana. Kad je žandarima izdano naređenje da pucaju u govornika Lozu, seljaci su naoružani štapovima uspjeli razoružati žandare, a potom su uspjeli osloboditi i političke zatvorenike iz općinskog zatvora, te uništiti 65 vagona duhana. Ova pobuna imala je veliki odjek u internacionalnoj štampi, a o njoj se raspravljalo čak i u Moskvi. Nakon toga represija režima se dodatno povećala, a antikomunističku propagandu širio je i kler te dio vodstva HSS-a. Poslije uvođenja diktature kralja Aleksandra organizirani rad KPJ na području Imotskog gotovo je u potpunosti utihnuo. Premda je Lozo ostao u kontaktu s imotskim komunistima, bilo je to teško razdoblje za njega jer je zatvaran i puštan više puta, sve do posljednjeg uhićenja prije općinskih izbora u Imotskom 1940. Uoči početka rata, u kolovozu 1940. Lozo je kao predstavnik imotskih komunista sudjelovao na važnoj konferenciji na Sirobuji, gdje je prisustvovao i Josip Broz Tito, a na konferenciji je podržano novo rukovodstvo PK KPH za Dalmaciju (Lozo je bio u opoziciji prema starom rukovodstvu). Valja spomenuti da je međuratno razdoblje obilježio je i odlazak velikog broja Imoćana na rad u zemalje zapadne Europe (npr. Belgiju), gdje se mnogi uključuju u komunistički pokret te kao dobrovoljci odlaze u Španjolski građanski rat. Kasnije su mnogi radnici povratnici koji su bili članovi inozemnih komunističkih partija citirali upravo Lozu kao prvu osobu koja ih je upoznala s idejama radničkog pokreta.

U partizanima

Početkom okupacije i formiranjem takozvane NDH, za Lozom je kao opasnim komunistom raspisana potjernica uz nagradu od pola milijuna kuna. Međutim, Lozo nikad nije uhvaćen jer ga narod nije htio odati. U ilegalnosti je dio vremena proveo i u Splitu gdje je s članovima PK KPH radio na pripremi ustanka u srednjoj Dalmaciji. Nakon toga po zadatku partije odlazi u imotsko-biokovski kraj gdje konsolidira partijsku organizaciju te s grupom imotskih prvoboraca odlazi u operativne jedinice. U ožujku 1942. pridružuje se 1. mosorskom partizanskom odredu, a s Mosora odlazi na Kamešnicu i u Bosnu. Nakon čuvenog vojno-političkog savjetovanja na Vještić-gori, čiji je bio sudionik, imenovan je za obavještajnog oficira. Postaje obavještajni oficir 4. operativne zone dodijeljen biokovskom partizanskom bataljonu Josip Jurčević. Zbog brojnih uspješnih akcija stekao je veliki ugled među mosorskim i biokovskim partizanima, a u borbi s talijanskim fašistima kod Turije bio je i ranjen. U kolovozu je biokovski bataljon otišao u Bosnu, ali je Lozo ostao na imotsko-biokovskom području kao terenski radnik i obavještajac. U prosincu 1942. sudjelovao je u pregovorima s Talijanima na Pavića mostu na rijeci Cetini. Odbio je sve prijedloge okupatora i pozvao ih da se predaju jer kako im je rekao slijedi propast fašizma. Talijani su za Lozom raspisali tjeralicu od 200 tisuća lira, a ustaše milijun kuna i kuću onom tko ga živa uhvati ili ubije. Sve je to bilo uzalud. Uz brojne dužnosti tijekom rata Lozo je radio kao partijsko-politički radnik na području Imotskog, bio je predsjednik NOO, a kasnije i član Okružnog NOO za Biokovo-Neretvu te član Oblasnog NOO za Dalmaciju. Tek pred kraj rata kratko se razbolio te otišao na liječenje na Vis, da bi se ubrzo vratio svojim mnogobrojnim aktivnostima.

Poslijeratno razdoblje i pogibija

I nakon rata Lozo je vršio brojne odgovorne funkcije. Rukovodio je kapitalnim projektima, prije svega izgradnjom zadružnih domova. Dvaput je bio zastupnik u Saboru SR Hrvatske, te dvaput narodni poslanik u Saveznoj skupštini, a sudjelovao je i na nekoliko kongresa KP i SK. Revolucionarni put Pavla Loze naglo je prekinut 22.12.1970., kad je u svojoj 80-oj godini stradao u teškoj prometnoj nesreći kod Šestanovca. Tog dana na cestama se zbog snijega stvorila poledica, a u lokalnim novinama zabilježen je veći broj prometnih nesreća. U zimsko predvečerje oko 16h Lozo se vraćao sa svečanosti otvaranja nove tvornice u Aržanu, zajedno s inženjerom Slanićem – direktorom splitskog Termofriza, te vozačem Juginovićem iz istog poduzeća. U oštrom zavoju na predjelu Prpuša u neposrednoj blizini Šestanovca, službeni automobil marke Fiat srušio je dva kolobrana i odletio u provaliju. Slanić i Juginović su završili u bolnici s teškim ozljedama, a Lozo je poginuo. Pogibija Pavla Loze primljena je s velikom tugom u Dalmaciji, a izraze sućuti poslao je i Tito s Jovankom. Na sahrani su se od prekaljenog revolucionara oprostili brojni visoki dužnosnici, među kojima i narodni heroji Vicko Krstulović, Mate Ujević, Andrija Božanić te Ante Jurjević Baja, ali i brojni Lozini prijatelji i suborci. Pokopan je na splitskom Lovrincu, s pogledom na vrleti Mosora, baš tamo gdje je i otišao u partizane.

Nakon smrti po Lozi je nazvan srednjoškolski centar u Imotskom, a 1982. podignut je spomenik kod mjesta gdje je poginuo. Ovaj zavoj, poznata crna točka hrvatskih prometnica, i danas je u narodu poznat kao “zavoj Pavao Lozo”. Spomenik je srušen 1990. tako što je prevaljena kamena gromada te je u potpunosti uništena spomen-ploča.

Marija Lozo i crvena zastava

Priča o Pavlu Lozi nije potpuna bez njegove supruge Marije Lozo. Kao mlada djevojka Marija je u Imotskom upoznala Pavla koji je već tad imao brojne probleme sa žandarima. Kad joj je rodbina govorila da ne ide za tog komunista, bezvjerca i onog koji se druži sa Židovima, Marija im je odvratila da “voli njega, a i njegovu ideju”. Pobjegla je i vjenčala se s Pavlom 1924. godine, a potom je počela prevrtati i čitati knjige koje je Pavao donosio, o Lenjinu, komunizmu, svjetskoj revoluciji… 1938. godine primljena je u partiju. U NOP-u je bila aktivna od samih početaka. Tijekom rata bila je predsjednica NOO Poljica, članica kotarskog komiteta i predsjednica AFŽ za Imotski. Marija i Pavao imali su sedmero djece, tri sina koje su izgubili rano, te četiri kćeri. Najstarija kćer Rosa posebno se istakla kao partizanka, a rat je preživjela stekavši jedanaest rana u bitkama.

Poznata je priča o Marijinoj crvenoj zastavi koja je s Prvom dalmatinskom brigadom otišla i do Sutjeske. 1942. godine, dok je Pavao s partizanima prelazio s planine na planinu, Marija je dobila zadatak da za partizanske borce izradi crvenu zastavu koju će oni razviti kad dođu u Imotski. Kod jednog pouzdanog trgovca u Imotskom kupila je tri metra crvenog batista te je tkaninu odnijela drugarici koja je zastavu izvezla. Kako su ustaše zaposjele Imotski zastava nije bila sigurna, pa je Marija crvenu zastavu sa srpom i čekićem omotala oko struka te se u osmom mjesecu trudnoće probila kroz višestruki kordon ustaša i Talijana. Tek što je došla u rodna Poljica, pojavili su se ustaše te izvršili premetačinu njezine kuće, ali ništa nisu pronašli. Marija je zastavu zakopala u zemlju te je nastavila čekati u strepnji, sve dok djeca u selu nisu počela vikati: “evo ih idu, puna je šuma komunista”. Tako je zastava spašena te je kasnije prošla brojne bitke. Za zastavu se 70-ih godina interesirao Muzej revolucije iz Beograda, ali se po svemu sudeći zagubila u vihoru rata, negdje u Bosni.

Marija Lozo preminula je 1983. godine te je pokopana zajedno sa suprugom. Kao i Pavao Lozo, bila je nositeljica Partizanske spomenice 1941.