18.10.1941
Donosimo vam ulomak iz knjige - "Josip Kraš - Životni put i revolucionarno djelo" str. 91,92 koji opisuje ubojstvo Josipa Kraša - Pape koje se dogodilo u Karlovcu 18. listopada 1942.
"Kraš se kratko zadržao u Šimunićevoj 15. Izašavši, primijetio je policajce i Muževića. Krenuo je na drugu stranu ulice; naoko nehajan vraćao se prema raskršću Frankopanska — Šimunićeva. Policajci su, poslije sašaptavanja s Muževićem, krenuli za njim, a kad je zašao za ugao, u Frankopansku, agent UNS-a Janko Tumpa je potrčao.
Tumpa je u trku naletio na Papu, skočio na njega, s leđa, i oborio ga na pločnik pred zgradom broj 3 u Frankopanskoj ulici. Dok su se rvali, Papa je izvukao pištolj. Prvi metak je zatajio. Dragocjeni trenuci su proticali u nepovrat. Kraš je pokušao još jednom da opali, ali ga je Tumpa pretekao: njegov pištolj nije zakazao. Kraš je bio pogođen u glavu, ali je ostao pri svijesti. I dalje se otimao. Tumpa je u međuvremenu dobio pomoć.
U rano popodne 18. oktobra desetak građana Karlovca su gledali krvavo rvanje u Frankopanskoj ulici pred kućom broj 3. Vidjeli su i kako je krupni čovjek u pumparicama, s licem oblivenim krvlju, odbacio sa sebe dvojicu policajaca, i kako je u tom trenutku pritrčao »rvačima« ustaša u uniformi, pa naglim trzajem i snažnim zamahom krupnom čovjeku zario nož u predjelu lijeve podlaktice.
Ustaška kama je oborila Papu.
Pločnik u Frankopanskoj je prelila krv prokušanog proletera."
Josip Kraš je rođen u Vuglovcu kraj Ivanca, u siromašnoj i brojnoj obitelji Valenta Kraša, rudara i Bare (rođ. Videc). U petnaestoj godini započinje učenje pekarskog zanata kod Julija Husnjaka u Gundulićevoj ulici u Varaždinu, nakon čega odlazi u Zagreb i zapošljava se kao pekarski radnik.
Nakon I. svjetskog rata uključuje se u radnički pokret i postaje sindikalni aktivist. Godine 1920. postao je član uprave Sindikata prehrambenih radnika u Zagrebu, a istovremeno je bio i tehnički urednik „Borbe“ i njen kolporter koji ju je često u posljednji čas ilegalno izvlačio iz štamparije. Stalno je bio proganjan od policije, jedanaest puta hapšen, a poslje definitivne zabrane izlaženja „Borbe“, 1929. godine, osuđen je od Suda za zaštitu države na pet godina robije, koju je izdržao u Sremskoj Mitrovici. Kao za sve komuniste, i za Kraša je robija bila samo nova politička škola, u kojoj je stekao solidno marksističko obrazovanje.
Godine 1934, posle izlaska iz zatvora, ponovo se aktivirao u Ujedinjenom radničkom sindikalnom savezu Jugoslavije u Zagrebu, a istovremeno održavao veze s rudarima u Ivanecu, gde je organizirao štrajkove (1936. i 1937) i osnovao partijsku ćeliju.
Uređivao je i list Radnik (1936.-1938.). Surađivao je s lijevo orijentiranim intelektualcima Zagreba: Božidarom Adžija, Ognjenom Prica, dr. Mladenom Ivekovićem, Vjećeslavom Holjevcem i drugima. Radi blage naravi, načelnosti, ustrajnosti i dosljednosti iz godina robijanja nosio je nadimak Papa.
Pred kraj 1939. godine, upućen je u u zatvor u Lepoglavu, ali je ubrzo pušten. Godine 1940, zbog organizovanja štrajka pekarskih radnika u Zagrebu, ponovno je uhapšen.
Na Osnivačkom kongresu Komunističke partije Hrvatske, 1937. godine, izabran je za Člana Centralnog komiteta, a na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ, održanoj u Zagrebu oktobra 1940. godine, za člana Centralnog komiteta KPJ.
U danima neposredno poslje napada nacističke Njemačke na Jugoslaviju, zajedno s Vladimirom Bakarićem, Kraš je posjetio podbana dr. Svetozara Ivkovića, i tražio da se radnicima i svim antifašistima podjeli oružje zbog obrane zemlje, ali je bio odbijen.
Poslje okupacije Jugoslavije, u svibnju 1941. godine, Kraš odlazi u Karlovac kao delegat Centralnog komiteta KP Hrvatske, da izvrši pripreme za oružani ustanak. Tu je osnovao Vojni komitet za Kordun, Baniju i Gorski kotar. Nedugo poslje Kraševog dolaska u Karlovac, u gradu su formirane udarne omladinske trupe i počele su oružane akcije. Oštećen je dalekovod Ozalj-Karlovac-Zagreb, srušena pruga između Mostanja i Duge Rese, organizirana pobuna u domobranskom garnizonu, a istovremeno su radnici i omladinci upućivani u prve partizanske odrede.
