Nedavno je u 77. godini preminuo talijanski marksistički teoretičar Domenico Losurdo. Tim povodom, ne samo kao znak sjećanja na njega, nego i s idejom da se čitatelji upoznaje barem s jednim dijelom njegovog velikog opusa, donosimo u tri nastavka izvatke iz njegove knjige "Historijski revizionizam. Problemi i mitovi". Knjiga je inače izašla prošle godine kod zagrebačke Prosvjete, a prevoditelji su Jasna Tkalec i Luka Bogdanić.
PRVI DIO: Što je to historijski revizionizam?
Sasvim je razumljiv posebno istaknut interes njemačkih konzervativnih krugova da sa sebe skinu sramotnu ljagu Auschwitza: Njemačka mora, po riječima njemačkog političara Franza Josepha Straussa, postati »normalna nacija« i »uz to koračati uzdignute glave«. Najjednostavniji put da se postigne taj cilj je negirati stvarnost genocida. Ne treba odmah pozivati na skandal. Među najčuvenije žrtve Drugog tridesetogodišnjeg rata treba uvrstiti i Istinu. Sigurno je da su sukobi oduvijek bili popraćeni pokušajima klevetanja i difamiranja neprijatelja i znalački konstruiranom propagandom protkanom lažima. Radi se o oružju koje se posebno često upotrebljavalo protiv onih etničkih grupa za koje se držalo da su ostale izvan civilizacije. Stigmatizacija »barbara« postiže se i tako da se skrene pažnja na njihovu »svirepu praksu«. U Americi se crvenokošci opisuju tim odvratnije što je nemilosrdnije bilo njihovo brisanje s lica zemlje. Diskriminirajući i istrebljivački rat protiv kolonijalnog stanovništva, unutar ili izvan metropole, opravdava se tako da ih se dehumanizira, što se postiže izmišljanjem »zvjerstava«, odnosno njihovim uvećavanjem i širenjem te jednostranim tumačenjem okrutnosti koje su zaista počinjene. U taj se kontekst može uklopiti i poznata legenda o ritualnim ubojstvima, stoljećima pripisivanima Židovima, kao znak njihove nepopravljive otuđenosti od civilizacije kao takve. U mjeri u kojoj zaoštravanje sukoba među »civiliziranim« narodima povlači za sobom izbacivanje iz civilizirane zajednice neprijatelja, protiv njega se poseže tradicionalno oružje obično korišteno u borbi protiv »barbara«. Na taj način postupaju obje zaraćene strane u Američkom građanskom ratu, a naročito Sjever. Ali tek u našem stoljeću dolazi do kvalitativnog skoka. Zajedno s industrijskom proizvodnjom smrti velikih razmjera javlja se isto tako industrijska proizvodnja laži i poluistina velikih razmjera, čiji su ciljevi kriminalizacija neprijatelja i uništenje njegovog imidža. Već je španjolsko-američki rat, kojim završava devetnaesto i počinje dvadeseto stoljeće, bio ideološki pripremljen od SAD-a putem širenja potpuno izmišljenih »vijesti« koje Španjolce obilježavaju kao odgovorne za ubijanje bespomoćnih zarobljenika i klanje 300 kubanskih žena…
… Potencijalno su strašni učinci ispreplitanja totalnog rata (koji etničke i društvene grupe, osumnjičene za slabu lojalnost, pogađa bez razlike) s naturalističkom despecifikacijom, koja pripadnicima te grupe nastoji zapriječiti svaki mogući izlaz. Pa ipak, vidjet ćemo kako komparacija koju sugerira historijski revizionizam nije uvjerljiva i to ne samo zbog činjenice što iskušenje da se primijeni genocid može biti više ili manje snažno i više ili manje ukorijenjeno. Ipak, toj komparaciji ne može se suprotstaviti indignacija koja smatra da se predstavljenim problemom uopće ne treba baviti. Na taj način reagira Furet koji s jedne strane Nolteu priznaje zaslugu »da je vrlo brzo prekršio zabranu uspoređivanja komunizma s fašizmom«, razbijajući tako određeni »tabu«, vrlo dugo raširen u evropskim antifašističkim sredinama, dok s druge strane kao »potresan i neistinit u isto vrijeme« označava argument o kojem je ovdje riječ. Argument koji, po Furetu, »vjerojatno upućuje na njegovo nacionalističko stajalište o poniženoj Njemačkoj, što već dvadeset godina Nolteu predbacuju njegovi protivnici, i koji predstavlja jedan od suštinskih motiva njegovih knjiga«. Nesumnjivo je da želja da se njemačkoj krivnji pridaju drukčije dimenzije igra važnu ulogu u djelu ovog njemačkog povjesničara, ali nije shvatljivo zašto se taj motiv priziva da bi se a priori likvidirale neke teze, prije nego neke druge. S druge strane, izlaganje psihološke ili društveno-političke geneze neke tvrdnje ne znači odmah i njezino pobijanje. No čini se kako Furet ne smatra da na svaki argument koji drži neugodnim i uznemirujućim treba odgovarati znanstveno, nego to zamjenjuje hermeneutikom političkog sumnjičenja. Činjenica jest da je, makar nenamjerno i na vrlo pristran način, Nolte dotaknuo jedan drugi tabu koji je daleko više ukorijenjen i daleko više zastrašujući od onog na koji upućuje francuski povjesničar. A ovaj posljednji čini se da ovdje pak prihvaća komparatistički pristup, ali samo pod uvjetom da se on ograniči na usporedbu Trećeg Reicha sa SSSR-om, a da iz te usporedbe budu isključeni drugi akteri, istinski pobjednici Drugog tridesetogodišnjeg rata. U odnosu na njih i sam se Nolte zadovoljava samo ponekom aluzijom ili kakvom brzom dosjetkom. Ne radi se tu toliko o pomanjkanju hrabrosti, kao ni o diplomatskom oprezu u izvođenju operacije koja mora postići relativizaciju ili umanjivanje užasa Trećeg Reicha, operacije koja za konačni cilj ima uvrštavanje rehabilitirane Njemačke, iskupljene od vlastitog »azijatskog« momenta, u sveto srce Zapada. Postoji i drugi razlog. Nakon što je dvadeseto stoljeće preoblikovano kao međunarodni građanski rat – koji je trajao do 1989. godine i u kojem su se razne zapadne zemlje u različito vrijeme i na različite načine suprotstavljale SSSR-u – jasno je da se polemika mora usredotočiti na boljševike. I doista, prema Nolteu, sav užas tog stoljeća počinje s nesretnim Oktobrom 1917. A to je također stajalište Fureta koji, iako ističe epohalni karakter zaokreta koji je napravljen 1914. godine, čini to samo zato da bi osudio neprestanu ratobornu bjesomučnost Lenjina, Mussolinija i Hitlera. Ono što nedostaje jest istraživanje oblika političkog uređenja koji se, počevši od »totalne mobilizacije«, počinje ocrtavati u svim zemljama angažiranima u ratnom sukobu…
Ernst Nolte (1923. – 2016.)
… historijski revizionizam ima plan da univerzum koncentracionih logora a priori izvede iz
revolucionarnog projekta. A ipak, upravo politička tradicija koju se posjeda na optuženičku klupu bila je ona koja je anticipirala totalitarne učinke rata koji ona bezuspješno, u dva krucijalna trenutka suvremene povijesti, želi izbjeći po svaku cijenu. Rat – primjećuje Robespierre na prijelazu 1791. na 1792. – »koncentrira sve snage države u rukama izvršne vlasti« i njezinu »popularnost« i »utjecaj« samo povećava. Izvršna vlast jest ili se osjeća ovlaštenom »sama donositi odluke«, uklanjajući s puta svaki otpor širenjem »duha slijepe, apsolutne pokornosti«, eventualno pribjegavajući smrtnoj kazni i prepuštajući »vojnoj upravi naše pogranične gradove«. Zaključno: Rat je oduvijek prilika da se ispune aspiracije moćne vlasti da postane još moćnija [...] Za vrijeme rata izvršna vlast širi svoju energiju koja izaziva zebnju i koja vrši neku vrstu diktature koja ne može a da ne ugrozi tek pomaljajuću slobodu; upravo za vrijeme rata narod zaboravlja odluke koje se suštinski odnose na njegova građanska i politička prava u doba mira, kako bi se bavio jedino vanjskim zbivanjima. Radi se dakle »o najvećoj pošasti koja može zaprijetiti slobodi u okolnostima u kojima se nalazimo« i koja riskira da »sudbinu države« stavi u ruke »jedne vojske, jednog generala«. I zaista, pošto je potaknuo uspostavu institucije terora i doveo do beskrajnog rata s protufrancuskom koalicijom, sve to godine 1799. dovodi do državnog udara pod vodstvom vojskovođe koji se slavom postignutom na bojnim poljima okoristio kako bi uspostavio novi tip despotizma. Paradoksalno, Robespierre analizira i unaprijed optužuje ne samo bonapartizam, već i samu jakobinsku diktaturu, čijim će protagonistom postati upravo on sam. Nešto analogno tome događa se između marksističkog pokreta i boljševizma s jedne strane te totalitarizma dvadesetog stoljeća s druge strane. Krajem devetnaestog stoljeća Engels upozorava na pogubne učinke koje je prijeteći sukob u Evropi osuđen izazvati; već rastuća militarizacija i »konkurencija u osvajanjima dovela je javnu vlast do visine s koje prijeti da proguta cijelo društvo, pa čak i državu«. Na tu se analizu za vrijeme rata poziva Lenjin, a naročito je razvija Buharin. On vidi da se na horizontu ocrtava »novi Levijatan pred kojim je fantazija Thomasa Hobbesa prava dječja igra«. Taj se Levijatan ne ograničava samo na kontrolu proizvodnje i radne snage prisiljene na manje-više ropski položaj. Kvalitativni skok nadaleko premašuje usko političku i ekonomsku sferu. »Filozofija, medicina, religija, etika, kemija i bakteriologija – sve je ‘mobilizirano’ i ‘militarizirano’, upravo kao i industrija i financije.« Nema sumnje, radi se o prvoj analizi totalitarizma, iako se taj termin tad još ne pojavljuje. Buharin, osim toga, lucidno uočava fenomen koji će kasnije biti poznat kao »nacionalizacija masa«, pedantno nabrajajući bezbrojna udruženja koja se kapilarno šire u društvu (na primjer u francuskom društvu) i koja ga organiziraju i utvrđuju stvarajući općom podršku kolonijalnoj ekspanziji i vojnoj politici. Moglo bi se reći da se taj super-Levijatan na kraju otjelovio i u državi u kojoj je Buharin prvo bio rukovodilac, a potom žrtva; ostaje u svakom slučaju činjenica da je prva kritička analiza fenomena totalitarizma razvijana na osnovi ideologije iz koje historijski revizionizam pretendira da na deduktivni način izvede upravo fenomen o kojem je riječ. I to još nije sve. Krajem osamnaestog stoljeća jakobinska štampa upozorava na dinamiku koju rat koristi da pobudi »užase fanatizma« i da dovode do familijariziranja vojnika i građana »putem krvi, klaonice i svakidašnjih prizora borbe», izazivajući na kraju prezir prema »ovoj mirnoj i pacifističkoj slobodi koja čini našu sreću«. To je dijagnoza koja je lako primjenjiva na ushite belicističkim avanturama i krvožednošću, a koja svoj izraz tokom dvadesetog stoljeća nalazi kod autora kakvi su Theodore Roosevelt ili Ernst Jünger. I u slučaju Prvog svjetskog rata upravo je marksistička tradicija bila ona koja je prva istaknula genocidne tendencije koje su u njemu prisutne. Ako Buharin govori o »užasnoj tvornici leševa«, Rosa Luxemburg ide još dalje: na bojnim poljima upravo su »masovno istrebljivanje« i »genocid« (Völkermord) postali dio »dosadnog, monotonog i svakidašnjeg posla«, što za posljedicu ima to da se i u samoj pozadini širi »atmosfera ritualnog ubojstva«…
… S izbijanjem rata na Istoku Hitler se priprema na izgradnju njemačkih Indija, kako ih katkad naziva, odnosno sprema se osvojiti životni prostor sličan Divljem zapadu. Prvi svjetski rat i engleska pomorska blokada pokazali su geopolitičku ranjivost prethodne njemačke kolonijalne ekspanzije. Praveći bilancu tog negativnog iskustva, Mein Kampf ističe nužnost da se ponovno »otpočne marš putevima nekadašnjih teutonskih vitezova« kako bi se stvorio solidan kontinentalni imperij. Radi se o tome da se izvuče korist od raspada carske Rusije, izbjegavajući »bratoubilački« sukob s anglosaksonskim snagama i zadržavajući netaknutom germansku ili arijevsku solidarnost. Sagledan iz te perspektive, rat s »domorocima« Istočne Evrope shvaća se kao »rat protiv Indijanaca«, odnosno kao borba »koja se vodila s Indijancima Sjeverne Amerike». I u jednom i u drugom slučaju »trijumfirat će jača rasa«, i to na način svojstven kolonijalnim ratovima: »u povijesti širenja moći velikih naroda oduvijek
su radikalne metode bile uspješno korištene«. Može se reći da je Hitler tražio vlastiti Divlji zapad i da je u Untermenschenima Istočne Evrope i Sovjetskog Saveza otkrio Indijance koje u ime civilizacijskog nastupanja treba potisnuti što dalje i protjerati ih preko Urala. Ne radi se tu tek o prolaznom nagovještaju, već o do u detalje razrađenom programu o kojem se dugo razmišljalo. Furet upozorava na činjenicu da Hitler velike prostore koje se sprema osvojiti uspoređuje s »pustinjom«, ali ne kaže ni riječi o povijesti te metafore koja je istovjetna s poviješću kolonijalizma i, povrh svega, s ekspanzijom kolonijalnih imperija. Polovicom devetnaestog stoljeća Meksiko šovinističkim krugovima SAD-a izgleda kao skupina »neplodnih pustinja«, »po kojima ne prolazi nitko nego divljaci i životinje« pa ga stoga žele osvojiti, barem djelomično. Gledajući unatrag, Tocqueville ovako opisuje ogromne teritorije
Sjeverne Amerike uoči dolaska Evropljana:
Iako je velika zemlja bila nastanjena brojnim indijanskim plemenima, može se s pravom smatrati da je u vrijeme otkrivanja ona bila samo pustinja. Indijanci su je zaposjedali, ali je nisu posjedovali jer samo putem poljoprivrede čovjek dolazi u posjed tla, a prvi stanovnici Sjeverne Amerike živjeli su od lova. Njihove nepomirljive predrasude, njihove neukrotive strasti, njihove divlje vrline možda još i više nego njihovi poroci izlagali su ih neizbježnom uništenju. Propast tih populacija počela je onog dana kad su Evropljani pristali uz njihove obale i neprekidno se nastavljala, a danas je gotovo dovršena.
Genocid koji se događa na neki je način dio božjeg nauma, onog što će jedno desetljeće kasnije biti nazvano Manifest Destiny, na čije su izvršenje pozvani bijeli kolonizatori.
Nastanjujući ove ljude usred Novog svijeta, čini se da im je providnost njegova bogatstva dala tek na kratko korištenje; u izvjesnom smislu oni su bili samo »na čekanju«. Te obale, toliko prikladne za trgovinu i industriju, te toliko duboke rijeke, ta neiscrpiva dolina Mississippija, taj cijeli kontinent tada se činio kao prazna kolijevka jedne velike nacije.
Nezaustavljivo je i blagotvorno napredovanje bijelog Amerikanca, angažiranog isključivo »u svojoj usamljenoj borbi s preprekama koje mu postavlja priroda«, u borbi »protiv pustinje i barbarstva«; i doista, »savršenstvu naših umijeća on [crvenokožac] može oponirati samo sredstvima pustinje i divljine«. Posebno je indikativan način izražavanja: »Indijanci su bili jedini stanovnici pustinje, iz koje su danas istjerani…«; pustinja postaje nastanjena tek dolaskom Evropljana i bijegom ili deportacijom domorodaca. Ta kolonijalna tradicija Hitlerova je podloga, a Hitler se također brine za naseljavanje »pustinje« Istočne Evrope: »Za sto godina milijuni njemačkih seljaka tu će pustiti korijenje.« Učenje civilizacije ide ukorak s mjerama suzbijanja barbara i njihovom deportacijom. Još Hitler:
Uzevši u obzir razmnožavanje domorodaca moramo smatrati blagoslovom to što žene i djevojke naveliko obavljaju pobačaje [...] Po svaku cijenu moramo donijeti neophodne mjere kako bismo izbjegli da se u tim krajevima poveća nenjemačko stanovništvo. U tim uvjetima bilo bi ludo nuditi sanitarne usluge po njemačkom modelu. Dakle nema cijepljenja i drugih preventivnih mjera u odnosu na domoroce. Treba izbjegavati da ga oni požele – bolje je da i dalje budu uvjereni da je cijepljenje vrlo opasna praksa.
Čak i prometne nesreće ili nesreće druge vrste mogu biti korisne: »Jodl je potpuno u pravu što smatra suvišnima upozorenja na ukrajinskom jeziku, koja opominju da je opasno prelaziti preko pruge. Hoće li jednog domoroca više ili manje zgaziti vlak, što nas to briga?« Kako bi procesi rasne despecifikacije funkcionirali nesmetano, »moramo ostati sasvim odvojeni od stanovništva, kako bismo izbjegli da s vremenom postanemo nježniji i humaniji prema njima«. Malo pomalo, kako napreduje osvajanje, Untermenschen, odnosno Indijance Istočne Evrope neophodno je otjerati sve dalje i dalje, po mogućnosti iza Urala, kako bi se napravilo mjesta za germanski element i civilizaciju. S druge strane, objektivna situacija nalaže brzinu u kolonizaciji osvojenih teritorija i u davanju istima novog etničkog identiteta. Iz toga proizlaze »veliki zadaci politike populacije« (volkspolitische Aufgaben). Proces koji se na Divljem zapadu i u drugim kolonijama odvijao tokom čitavih stoljeća mora biti priveden kraju, barem u svojim osnovnim crtama, u samo nekoliko godina i u uvjetima totalnog rata. Neizbježna je »masovna katastrofa« (Volkskatastrophe) podčinjenih naroda i smrt »desetina milijuna ljudi«. Desetkovanje domorodačkog stanovništva ne može se povjeriti dugotrajnom djelovanju ruma, zaraznih bolesti ili pak uništenju bizona: tamo gdje nisu dovoljne glad i brutalne deportacije mogu pomoći bombarderi pozvani da sravne sa zemljom Lenjingrad i Moskvu (prema Hitlerovim planovima, u srpnju 1941), kao i streljački vodovi čiji je zadatak prorijediti stanovništvo »s prevladavajućom azijskom komponentom« i »Azijate slabe kvalitete«. Do ove točke domoroci su poistovjećeni s crvenokošcima čiji je broj korisno smanjiti bez mnogo sentimenata. S druge strane, na kraju ih se predstavlja kao oruđe za rad, kao »robove u službi naše civilizacije«, dakle kao crnce. Novi kontinentalni imperij s jedne strane treba zemlju otetu »Indijancima« (osuđenima da budu deportirani i desetkovani), a s druge strane mora si pribaviti sredstva za rad, odnosno robove koji ne mogu biti uvezeni iz Afrike i koji su neophodni tim više zbog proizvodnih potreba koje je nametnuo rat. Od samoga početka kolonijalna politika Trećeg Reicha pati od ove kontradikcije: na novim teritorijima treba istovremeno osvojiti Divlji zapad i Afriku, divljake treba deportirati i desetkovati, ali ih treba na primjeren način iskoristiti kao robovsku ili polurobovsku radnu snagu. Riješiti ovaj zadnji problem, to jest preostalo »domorodačko« stanovništvo svesti
samo tako na rezervoar robova, nije baš jednostavno. Naravno, kao i robovima s Juga SAD-a, o kojima govori Tocqueville, i ovima se uskraćuje obrazovanje. Hitler objašnjava: »Samo zato da bi se moglo bolje vladati domorocima, dopuštam da im se dozvoli mogućnost učenja njemačkog jezika u školama. U suprotnom, mogli bi ne izvršavati naše zapovijedi pod izgovorom da ih ne razumiju.« No Istočna Evropa nije Amerika koju su osvojili bijelci, niti predstavlja Afriku u zlatnim stoljećima trgovine robljem. Indijanski divljak i crni rob ne nalaze se tamo u prirodnom stanju: domoroce Istočne Evrope tek treba pretvoriti u robove brišući stoljeća povijesti i razvoja (s gledišta nacističkog socijaldarvinizma) te nanovo uspostaviti zakone i gospodstvo prirode; pokušaj ponovnog oživljavanja kolonijalne tradicije u Istočnoj Evropi u dvadesetom stoljeću podrazumijeva veliki program deemancipacije i pokretanje zastrašujuće kompozicije zvjerstava i barbarstva. Osuda na smrt koju robovlasnički Jug prijeti da će primijeniti, kako prenosi Tocqueville, prema onima koji obrazuju robove, sad pogađa cijeli jedan društveni sloj. Führer vrlo jasno objašnjava neumoljivu logiku što vodi novi imperij: »Za Poljaka mora postojati samo jedan gazda [...] stoga treba poubijati sve predstavnike poljske inteligencije. To zvuči okrutno, ali to je životni zakon.« Direktivu koju je formulirao Hitler opsesivno ponavlja grupa nacističkih upravljača: treba »spriječiti poljsku inteligenciju koja bi mogla predstavljati upravljačku grupu«, treba sistematski likvidirati njihov kler i plemstvo i sve one slojeve društva za koje se sumnja da bi mogli održati na životu nacionalnu svijest, kako bi nove kolonije uzmogle davati poželjne robove. Malo pomalo, kako crnac biva uništen ropskim ili poluropskim radom koji se od njega zahtijeva, on se pretvara u crvenokošca, u balast kojeg se na ovaj ili onaj način treba riješiti, prema shemama već viđenim u kolonijalnoj tradiciji koja sad dobiva još krvoločnije i ogavnije naličje. Pomanjkanje vremena i rat otklonit će svaki ostatak skrupula.
