Utorak 21.9.2021.

Prljava Škorina kampanja se preselila na zagrebačke ulice

Primili smo fotografije četiri vandalska napada na spomenike NOB-a i radničkog pokreta u Zagrebu. Očito se prljava kampanja za mjesto gradonačelnika grada Zagreba preselila i na spomeničku baštinu. Već smo odavno svjedoci ulične kampanje putem stickera i grafita koji Tomislava Tomaševića prozivaju kao komunista i Srbina. Tako su 24. svibnja dana usred dana na Laništu išarani nacistički simboli i napisani grafiti o Pupovcu i Tomaševiću.

A još prije godinu dana su krenula kampanja s tisućama stickera protiv Tomislava Tomaševića kojima je izlijepljen Zagreb.

Na vrhuncu huškačke kampanje ustaški vandali su se vratili staroj ljubavi, zagrebačkim herojima narodnooslobodilačke borbe.

Bista narodnog heroja Jože Vlahovića

Prvo smo dobili dojavu o išaranom spomeniku narodnom heroju Joži Vlahoviću koji je već godinama na meti vandala. Štoviše prije par godina su pravaške facebook stranice ponosno dijelile fotografije vandaliziranog spomenika i hvalile se svojim nedjelima. No sve te ekstremiste je sad posisao Škorin pokret.

Joža Vlahović je bio dečko s Trešnjevke koji je potekao iz siromašne radničke obitelji. Početkom 1939. postao je sekretar Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku i član CK Hrvatske, organizirao je niz ilegalnih akcija u okupiranom Zagrebu, a nakon što ga je prepoznao ustaški doušnik Majerhold uhićen je i podvrgnut mučenju, a u rujnu 1941. strijeljan na Dotrščini.

Memorijalni muzeja osme konferencije zagrebačke organizacije KPJ

Zatim smo dobili i fotografije napada na kuću Memorijalnog muzeja osme konferencije zagrebačke organizacije KPJ. Kuća i spomen ploča na njoj su izgađani bojama.

Na Pantovčaku se naime nalazio Memorijalni muzej otvoren za javnost još od 1951. godine. Na tom mjestu, u noći između 25. i 26. veljače 1928., se zbio događaj od presudnog značenja za daljnji razvoj radničkog pokreta u Zagrebu. Ova mjesna konferencija je bila značajna po tome što je na njoj pobjedila linija protiv frakcionaštva u KPJ, a među najaktivnije »antifrakcionaše« treba ubrojiti Đuru Đakovića, Blagoja Parovića i Josipa Broza. Josip Broz, oslanjajući se na zdravu radničku jezgru zagrebačke partijske organizacije, istupio je protiv frakcija, i lijeve i desne, za jedinstvo Partije, za novu partijsku politiku i nove metode rada. Kritizirao je dotadašnju pasivnost Mjesnog komiteta naročito u odnosu na industrijski proletarijat kojeg je trebalo čvršće povezati s Partijom, a što su onemogućile frakcijske borbe. Na konferenciji je Josip Broz izabran za sekretara mjesne partijske organizacije u Zagrebu, ali je ubrzo potom uhapšen te je započeo «Bombaški proces».

Spomenik palim borcima NOB-a 

Na svojoj vandalskoj turneji ustaše su po običaju išarale i najnapadaniji spomenik u Zagrebu, onaj palim brocima NOB-a u Adžijinoj ulici. Po našoj evidenciji on je devastiran bar deset puta u zadnjih pet godina. Podignut je 1953. godine u spomen na 49 palih boraca, uključujući i žene – Milu Gerzej, Miru Hiršler, Elzu Knezić, Stanku Knezić, Mariju Kotu, Anu Mitok, Paulu Poljak, Olgu Radmanović i Šteficu Valjen. Među imenima ističu se Milan Gotlich i Josip ("Joža") Vlahović. Milan Gotlich radio je kao mjesni tehničar pri međugradskoj željeznici. U okršaju zagrebačkih ilegalaca i ustaške vlasti 5. kolovoza 1942. godine, Milan Gotlich je poginuo.

Spomen-ploča ilegalnoj štampariji

Malo previsoko za vandale je bila spomen ploča ilegalnoj štampariji u stanu sestara Filipović. Ostao je samo pokušaj istog plavog spreja kao na prethodnim vandalizmima. 

Spomen ploču je postavo radnički kolektiv Vjesnika, a u spomen na ilegalnu štampariju („tehniku“) u stanu četiri sestre Filipović, u kojoj su se tiskali Politički vjesnik, Vjesnik radnog naroda i Vjesnik hrvatske jedinstvene Nacionalno-oslobodilačke fronte. Ilegalna partizanska tehnika nalazila se u stanu četiri sestre Filipović – Ljubice Filipović-Uzelac, Nevenke Filipović-Petrović, Dragice Filipović  i Katice Filipović-Hrvojić.

Sestre Filipović bavile su se umnažanjem i preštampavanjem materijala poput Vjesnika, Srpa i Čekića te drugih propagandnih brošura i letaka, i to utiskujući posebnim gumenim pečatima naslove i simbole, od 1940. do 1941. godine. Bilo je odlučeno da, kako ih ne bi ugrozili, nisu smjele vršiti nikakve druge partijske zadatke i morale su promijeniti svoje živote. Ljubica je prekinula studij agronomije i zaposlila se u Dugom Selu; Nevenka je počela šivati po kućama, a Katica se odmah poslije posla vraćala kući.

Za razliku od tiskare u Klaićevoj ulici koja je provaljena na jesen 1941., tehnika u stanu sestara Filipović nije nikad provaljena. Godine 1941. donesena je odluka da su sestre postale ugrožene te da tehniku treba prebaciti na drugu, sigurniju lokaciju. Sestre Filipović i drugi partijski aktivisti prenosili su tehniku dio po dio u torbicama i kovčezima. Međutim, susjedi su ih prijavili da se kod njih okupljaju komunisti, pa su početkom siječnja 1942. godine sve sestre uhićene i osuđene na robiju u logorima u Lepoglavi i Starog Gradišci.