Četvrtak 3.12.2020.

Preminula partizanka Anđelka Martić, autorica Pirga

Jučer, 11. studenog, nakon duge i teške bolesti u Zagrebu je u 97. godini života preminula partizanka Anđelka Martić, hrvatska književnica i prevoditeljica, a tužnu vijest potvrdili su iz Društva hrvatskih književnika, čija je bila dugogodišnja članica. 

Rođena i odrasla u Trešnjevci 1. svibnja 1924, od samih se početaka bavila pisanjem; prvo u školskim časopisima, a zatim kao novinarka Vjesnika i mnogih drugih publikacija. Kao ilegalka pomagala je u bijegu Nade Dimić iz bolnice, a brat također ilegalac joj je ubijen u logoru Jasenovac nakon čega se Anđelka pridružuje partizanima i radi kao ratni dopisnik 28. slavonske divizije. Prve pjesme objavljene su joj u časopisu "Kulturni prilozi" koji je izlazio na Papuku. Sudjeluje u oslobođenju Beograda, pri čemu zarađuje Orden za hrabrost spasivši ranjenog kapetana ispred neprijateljskog tenka. Nakon oslobođenja Beograda postaje član uredništva lista jugoslavenske Prve armije, "Za pobedu".

U književnosti se javila za vrijeme II. svjetskog rata, u kojem je aktivno sudjelovala u partizanskom pokretu kao novinarka objeljujući crtice i pjesme. Najznačajnija je predstavnica hrvatske ratne proze za djecu. Tada je počela pisati pripovijetke za djecu, uglavnom ratne tematike (Mali konjevodac i druge priče, 1951; Bjelkan, 1951). Njezino se prozno stvaralaštvo može podijeliti na ratno, autobiografsko te prozu s elementima fantastike. Autorica je i tekstova za dvjestotinjak slikovnica. Najbolje joj je djelo pripovijetka za djecu (odnosno kraći roman) Pirgo (1953), koji se tematski izdvaja u njezinu ratnom opusu, jednostavne i linearne fabule, o prijateljstvu petogodišnjega dječaka i laneta koji dijele sudbinu u ratnom vihoru. Jednostavna, kronološki koncipirana fabula napisana je u prvome licu i ispričana emotivno i lirski obojenim jezikom. Lik dječaka je blizak mladim čitateljima od kojih se ne izdvaja svojim emocionalnim i psihičkim svojstvima (potreba za ljubavlju, prijateljstvom, strah pred ratnim zbivanjima, strepnja pred opasnošću), što ga čini uvjerljivim. Dječje prijateljstvo sa životinjama i autoričina nenametljiva poruka o ratu, koji podjednako ugrožava sva živa bića, osnova su te neposredno i toplo ispričane epizode ratnoga djetinjstva. U Pirgu njemu nema ni ubijanja ni krvožednosti, čak je nagrađen Ordenom osmijeha koji Republika Poljska daje onima koji književnošću uljepšavaju djetinjstva diljem svijeta, a preveden je i na esperanto i na kineski.

Pirga u digitalnom PDF izdanju možete skinuti i pročitati na stranicama Memory of the World biblioteke kamo je dospjela nakon akcije/izložbe "Otpisane". Devedesetih je u Hrvatskoj zbog ideološki nepoćudnog sadržaja, pisma kojim su pisane, etničke ili političke pripadnosti autora, uklonjeno i uništeno više stotina tisuća knjiga koje su završile u kontejnerima, na ulici, ili u reciklaži. Tako je ovoj akciji prikupljanja i skeniranja knjiga koje su 1990-ih izbacivane iz knjižnica sačuvan i Pirgo.

U nekim pričama bavila se evociranjem vlastita siromašnoga ratnoga djetinjstva (Proljeće, mama i ja, 1968). I u kasnijoj prozi (Djedica pričalo i čarobni vrutak, 1977., i dr.) iskazala se kao pripovjedačica sklona jednostavnu fabuliranju. Pisala je i fantastičnu prozu za djecu u tradiciji Ivane Brlić Mažuranić (Tri lisice i šumski car i druge bajke,2002.) izdvajaju se imaginativnošću, originalnim likovima i fantastikom. 

Uređivala dječje listove Pionir i Radost, radila kao urednica nakladničke kuće Naša djeca.

Za svoj književni rad Anđelka Martić odlikovana je Ordenom rada sa zlatnim vijencem. 1969. dobila je nagradu čitatelja "Ivan Goran Kovačić", 1971. nagradu festivala "Kurirček" u Mariboru, a 1972. nagradu "Kurir Jovica" koju je dodjeljivao Savet za vaspitanje i zaštitu dece Jugoslavije. 1975. dobila je nagradu Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije "4. juli" za svoje književno stvaralaštvo, a 1984. povelju "Zmajevih dečjih igara" za životno djelo.

Prošle godine za portal Novosti se prisjetila svog djetinjstva i učešća u NOB-u:

Moja porodica je bila trešnjevačka sirotinja. Razlike su bile ogromne, bosa sam išla u školu, dok je jedna curica imala lakovane cipelice. Tata mi je umro sa 34 godine, ostala je mama s troje djece i prala je okolo veš, stube… kakav god posao je mogla uhvatiti. Moj brat Ivica je uzeo na sebe da nas dohrani, sa 13 godina je ženama s placa nosio košare da bi dobio koji dinar za kruh. Bio je talent za slikanje i svi su mu predviđali veliku budućnost, ali nije imao novca. Da ga ustaše nisu ubili, da je ostao živ, bio bi veliki slikar – bar su nam tako govorili.

Vrlo sam ponosna na godine provedene najprije u ilegali, a onda u partizanima, jer smo se borili za slobodu i za bolji život svih ljudi. U ilegalni pokret uključila sam još 1941. kao srednjoškolka i skojevka; moj stariji brat Ivica bio je aktivni ilegalac kojeg su u novembru 1941. uhvatili ustaše, sproveli ga u februaru 1942. u Jasenovac i odmah ga ubili. Sjećam se svog prvog zadatka koji je bio riskantan i težak. Rečeno mi je da odnesem sat jednoj drugarici koja je u zatvorskom dijelu bolnice u Zagrebu bila okružena ustašama. To sam i učinila, a tek kasnije sam saznala da se radi o Nadi Dimić. Nakon toga preuzimala sam i druge zadatke. Jednom me prilikom ustaški isljednik, izvjesni Vidaković, pozvao na saslušanje u vezi s mojim bratom – nijekala sam da išta znam. Pustio me, ali su me nakon nekog vremena opet doveli na saslušanje. Vidaković mi je zaprijetio da me ovaj put neće pustiti. Zato sam imala veliku sreću da sam uspjela pobjeći pod izgovorom da trebam na toaletu. Nisam znala kud ću i kamo ću jer me nitko nije smio primiti. Na Trnju sam našla školsku drugaricu koja me primila na spavanje za jednu noć. Nekako sam našla vezu, pa sam se skrivala kod više porodica u gradu, a kad se vrijeme malo proljepšalo, odveli su me u partizane. Prvo sam došla na Moslavačku goru i tu su me zadržali jer sam znala stenografiju i strojopis. Imali smo pisaću mašinu koju smo ostavili u kućici gdje smo bili kad smo napadnuti. Iako sam tek došla, dobrovoljno sam se javila da je uzmem i uspjela, usprkos mecima koji su pucketali oko mene. Kasnije smo je morali zakopati jer je nismo mogli vući za sobom. Kad smo se vratili, tražili smo je, ali je nismo našli. Našli su je tek godinama nakon rata, o čemu sam napisala priču ‘Nađena’.

Mogu reći da sam tokom svoje partizanije samo jednom, u šestoj ofenzivi u Bosni kao pripadnica 12. proleterske brigade, bila pod puškom. Jednom me, dugo nakon rata, kad sam kao spisateljica obilazila škole, jedan učenik pitao jesam li koga ubila; to mi je bilo jedno od najtežih pitanja u životu. Nikoga nisam ubila i danas sam zbog toga sretna. U 16. brigadi, čiji je komesar bio Marijan Cvetković, primijetili su da sam najpismenija od svih i jednog dana kad smo radili zidne novine, tamo su bile moje pjesme i članci. A ratni dopisnik postala sam, ne zvanično, kad smo oslobodili Beograd: dobila sam zadatak da o tome pišem i napisala dva-tri članka za list ‘Pobeda’ koje su pročitali u štabu Prve armije, čiji je komandant bio Peko Dapčević. Misleći da je to pisala neka ozbiljna drugarica koja je završila škole, poslali su dopis u 28. diviziju da me pošalju u štab armije kao ratnog dopisnika. Svi su bili stariji i školovaniji, ali se ustanovilo da ja najbolje pišem. Kad je Tito došao na Sremski front, izabrali su mene da ga intervjuiram. Najzgodnije je bilo kad me pitao odakle sam, rekla sam da sam iz Zagreba, a na pitanje odakle su moji roditelji, ispostavilo se da su iz istih krajeva kao i njegovi. On se nasmije i kaže: ‘Gdo bi rekel da bum na Sremskom frontu našel svoju lancmanku’ (zemljakinju). Kad smo došli u Zagreb, pitali su me hoću li ići u Niš, kamo smo trebali biti prebačeni, ali sam rekla da ostajem u Zagrebu jer se moram brinuti o sestri i mami. Drugovi su čuli da ostajem i napisali karakteristiku za list ‘Vjesnik’, tako da sam postala njihov novinar i upoznala svog budućeg muža. Kao novinarka kasnije sam radila u ‘Omladinskom borcu’, pišući o radnim akcijama. Taj posao je bio prekrasan, čak sam radila na pruzi Brčko – Banovići, ali sam se jako razboljela.

Kad smo došli u Dugo Selo, bila sam toliko nestrpljiva da dođem svojima da sam napravila veliku glupost jer sam otišla sama. Usput sam srela neke partizane koji su me grdili što idem sama jer još ima ustaša naokolo, ali jednostavno nisam mogla izdržati. A moji su drugovi u Zagreb stigli tenkovima i mojoj mami došli brže nego ja, pogotovo što sam prvo otišla prijateljima da se sredim i operem. Kad sam došla kući, sestra me čekala s kitom cvijeća, a kod moje mame su bili moji drugovi. Osjećala sam se božanstveno, napisala sam pjesmu koju sam te večeri recitirala na radiju. A to što netko kaže da je ulazak partizana okupacija, to je teška budalaština. Trebali ste tih dana biti na trgu i na ulicama – kakvo je to bilo veselje, kakva radost. Plesala su se kola, ljudi su bili sasvim izvan sebe od sreće, ljubili su nas, grlili, a sve je to na slikama. Nijedan kasniji poslijeratni događaj nije se tako slavio kao oslobođenje 8. maja i ja ga i danas sanjam.

Svjedok sam svega što se dešavalo, od prvog dana, i mogu reći da jedinice u kojima sam bila nijedan zločin nisu počinile. Naravno, kad bi uhvatili ustaše, strijeljali bi ih jer nije bilo logora, a ako ćeš čuvati ustaše, tko će ratovati. Osim toga, bili su zločinci: i dandanas se sjećam uništenih i spaljenih sela na Kordunu kroz koja smo 1944. prolazili. Sjećam se i dječaka kojeg sam nosila tri dana zajedno s njegovom mamom. Kod sebe sam imala samo sira koji sam joj davala da bi ga mogla dojiti. Kasnije je taj dječak, Šumski Šimaga – otac ga je nazvao Šumski jer je rođen u šumi – postao sveučilišni profesor.

Svjedočanstvo Anđelke Martića, snimio Jadran Boban

Anđelka Martić from Jadran Boban on Vimeo.

Jelena Svirčić je za Časopis Prosvjeta razgovarala s Anđelkom Martić u listopadu 2012. godine. Tad se prisjetila svoje prve skojevske akcije spašavanja Nade Dimić:

Sjećam se da je bio šesti mjesec 1941. i da je bilo jako vruće, jedan partijac, Keko Erbežnik, mi je po skojevskoj vezi javio da dođem na početak Svetog Duha, i rekao da su me na sastanku odredili da jednoj drugarici koju drže ustaše na zatvoreničkom odjelu odnesem sat koji je bio podešen točno sa satovima drugova koji su organizirali njezin bijeg. Imala sam samo 17 godina i čudila se kako su baš mene odabrali, ali sam bila i jako ponosna pa sam otišla u bolnicu potpuno nepripremljena, ali bez nekog velikog straha. Stražar me pitao kuda idem, a ja sam mu rekla da idem na operaciju mandula. Izgledala sam jako sitno i djetinjasto pa pretpostavljam da u meni nije vidio neku opasnost. Kad sam došla gore, iz jedne prostorije je
izašla omalešna, nježna djevojka u sivoj zatvorskoj haljini, pogledale smo se kratko, ona je polako prošla pored mene, a ja sam joj gurnula u ruku sat i otišla. Godinama nisam znala tko je bila ta djevojka dok jedan novinar, mislim Ante Kesić, nije u školi Nade Dimić koja je tada bila u Varšavskoj ulici, pričao o tome kako je jedna drugarica odnijela Nadi Dimić sat, a ja ga slušam i gledam u čudu i viknem – pa to sam bila ja!

 

Izvor: voxfeminae.net
Anđelka Martić i Josip Broz Tito na Srijemskom frontu,1944.
Izvor: Časopis Prosvjeta, oktobar 2012
Desanka Maksimović i Anđelka Martić
Izvor: voxfeminae.net
Iransko izdanje Pirga