Četvrtak 19.10.2017.

Postavljena spomen-ploča stradalim žrtvama Holokausta u Donjem Miholjcu

Holokaust su preživjela samo tri donjomiholjačka Židova

Dana 24. rujna 2017. godine, u Donjem Miholjcu svečano je otkrivena spomen-ploča posvećena Židovima Donjeg Miholjca i okolice, koji su stradali u Holokaustu tijekom Drugog svjetskog rata. Sama ploča postavljena je simbolično neposredno blizu mjesta gdje se do 1942. godine nalazio židovski hram. Donjomiholjački Židovi podijelili su istu tragičnu sudbinu većine svojih sunarodnjaka u Europi pod nacifašističkom vladavinom.

Prisutnost Židova na donjomiholjčkom području počinje od sredine 19. stoljeća odnosno razdoblja kada su, zahvaljujući zakonskim regulativama, konačno dobili priliku za vlastitu emancipaciju. Zakon iz 1840. godine osigurao je ugarskim Židovima slobodu kretanja, naseljavanje u gradovima, bavljenje trgovinom te mogućnost odabira zanimanja. Tijekom mađarske republikanske revolucije 1848./1849., jedan od posljednjih činova revolucionarne vlade bilo je donošenje zakona o potpunoj emancipaciji Židova, s ciljem da zadobiju što više ljudi u borbi za republikanske ideje. Habsburški dvor je nakon gušenja revolucije poništio taj zakon. Međutim, prvo zasjedanje Parlamenta nakon Austro–ugarske nagodbe izglasalo je zakon o njihovoj potpunoj emancipaciji krajem 1866. godine. Jedan od preduvjeta za naseljavanje Židova na donjomiholjčko područje bio je gospodarski razvoj, koji je uslijedio dolaskom obitelji ugarskih Židova iz Erdelja, Gutmanna, na područje današnjeg Belišća. Drvnoprerađivača industrija u Belišću potaknula je potražnju za novim radnim mjestima, izgradnju željezničke pruge do obronaka Krndije i Papuka te samim time i potrebu za novim djelatnostima. Pruga je prolazila i kroz sam Donji Miholjac, što je, među ostalima, motiviralo i židovske poduzetnike uglavnom s područja Siklosa da prošire ili u potpunosti premjeste svoju djelatnost to mjesto.

Prvi Židovi su se u Donji Miholjac doselili iz Siklosa početkom 1860–ih godina. Podaci o njihovom prvotnom naseljavanju upućuju na to da su isprva živjeli na padinama sliva rijeke Drave. S vremenom su se imućniji Židovi naselili uz tadašnji rub mjesta, ono što je danas centar grada. Današnja ulica Đure Basaričeka, tadašnja Mailathova (poznata po kolokvijalnom nazivu Čifutski sokak), bila je lokacija izgradnje prve sinagoge već 1864. godine (na tom je mjestu 1923. godine sagrađena nova zgrada hrama). Židovi su ubrzo dobili i zemljišnu parcelu za vlastito groblje, jugoistočno od mjesta. U to su se vrijeme miholjačke starosjedilačke obitelji bavile raznim zanimanjima – opančari, kovači, poljoprivrednici, korpari, kolari, užari. Židovi su uglavnom bili trgovci, industrijalci, bankari, liječnici i ugostitelji. Starijim stanovnicima grada ostale su u sjećanju obitelji Kirschner, Kerschner, Schulhoff, Ehrlich, Glasner, Spitzer, Schlesinger, Cohen, Moritz, Freiling, Weiss, Rosenberg,... Mnoge od ovih obitelji su u davna vremena iz Njemačke preselile na područje Češke i Slovačke, te postupnim seljenjem došle u Mađarsku. Ljudevit Kirschner bio je liječnik; Bernard Glasner vlasnik tvornice za bojanje tkanina na Majuru; obitelj Polgar držala je banku, kinematograf, restoran i mlin na parni pogon; Spitzeri, Schlesingeri, Kerschneri i Glasneri bavili su se trgovinom mješovite robe. Poneki od njih ostavili su trag u Hrvatskoj i izvan Donjeg Miholjca, pa i u inozemstvu (Hugo Ehrlich bio je znameniti arhitekt, autor pojedinih stambenih zgrada u strogom centru Zagreba; Artur Kerschner poginuo je 1938. godine u redovima Internacionalnih brigada tijekom Španjolskog građanskog rata). Ove obitelji su u Donjem Miholjcu živjele svoj život, konačno dočekavši razdoblje emancipacije i nesmetanog razvoja vlastite kulture te doprinoseći razvoju zajednice. Raspad Austro–ugarske monarhije i osnutak Kraljevine SHS nisu previše potresli židovsku zajednicu na ovim prostorima. Međutim, dolazak nacista na vlast 1933. godine ubrzo je naslutio da se Židovima ne sprema ništa dobro. Židovski izbjeglice iz nacističke Njemačke postupno su dolazili na granice Kraljevine Jugoslavije. Vlada Cvetković–Maček je već 1939. godine donijela zakone koji su Židovima ograničavali upis u visoke obrazovne ustanove.

Dana 6. travnja 1941., Sile osovine izvršile su agresiju na Kraljevinu Jugoslaviju, a 10. travnja proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Već 30. travnja, ustaška vlast masovni teror ozakonila je „Zakonskom odredbom o rasnoj pripadnosti“ i „Zakonskom odredbom o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda“, čime su Židovi, Srbi i Romi stavljeni van zakona. Budući da im predstavnici Trećeg reicha prepustili da od travnja 1941. do kolovoza 1942. godine riješe „židovsko pitanje“, ustaše su ubrzo pokrenuli formiranje sabirnih i koncentracijskih logora širom NDH. Sudbina većine slavonskih Židova, među kojima i donjomiholjačkih, ostala je zapečaćena do lipnja 1942. godine. Tada su, naime, osječki Židovi nakon od travnja 1942. gradili naselje pokraj ceste prema Tenji u koje su trebali biti preseljeni iz Osijeka.

Donjomiholjački Židovi su sakupljeni praktički preko noći, a nemoćne Židove ustaše su odmah postrijeljali u samom mjestu. Miholjačku su sinagogu tih dana ustaše uništili i spalili do temelja. Po pristizanju ostalih slavonskih Židova, postalo je očigledno da je naselje postalo sabirni logor. Početkom srpnja, u logoru se nalazilo oko 2.000 osječkih i preko 500 Židova iz okolice. Ustaške su vlasti dvama transportima u kolovozu 1942. organizirale prebačaj veće skupine Židova u logor Auschwitz, a manje u Jasenovac. Do kraja Drugog svjetskog rata, Holokaust su preživjela samo tri donjomiholjačka Židova od preko 200 njih na području tadašnjeg kotara. Jedan od njih bio je Lavoslav Ehrlich, otac Mire Ehrlich, posljednje Židovke koja živi u Donjem Miholjcu. Izbjegao je Holokaust bijegom u Italiju, da bi se naposljetku pridružio borcima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Lici. Njegov brat, Lavoslav Ehrlich, preživio je pakao Jasenovca spasivši se u proboju logoraša 22. travnja 1945. godine.

Donji Miholjac je, kao i ostala slavonska mjesta, zbog djelovanja najcrnje ideologije koju je ljudski um mogao smisliti, ostao bez jedne zajednice marljivih ljudi koji su vjekovima tražili svoje mjesto pod suncem. Njihova je jedina „krivnja“ bila ta što nisu pripadali „arijevskoj“ rasi, zato što je srž nacifašističke ideologije „krvi i tla“ pokoravanje i uništavanje „manje vrijednih“. Zbog toga svako spomen-obilježje, svaka napisana riječ o tim žrtvama, mora doprijeti do očiju i ušiju svakog pripadnika ljudske rase, posebno u današnje vrijeme kada ponovno širom svijeta možemo čuti razne pokliče mržnje, negiranja Holokausta i isticanja simbola pod kojima su stradavale žrtve fašizma. Konačno je i spomen-ploči u Donjem Miholjcu pripalo to zasluženo mjesto, koje je, poput prostora nekadašnje sinagoge, zjapilo prazno punih 75 godina.

Autor:
Goran Korov, doktorand moderne i suvremene povijesti Filozofskog fakulteta u Zagrebu