Četvrtak 20.6.2019.

Kriminalizacija kurdskog pokreta za slobodu

Reakcionarstvo na njemački način

U petak, 14. decembra 2018., Općinski sud u Münchenu prvostupanjski je osudio aktivistu Benjamina Rußa zbog isticanja zastave YPG-a (kurdskih narodnih jedinica obrane) na protestu protiv turskog napada na Afrin (grad u zapadnom Kurdistanu) održanom u februaru 2018. u Münchenu. 

Razlog (političkom) suđenju bilo je Rußovo isticanje kurdskih zastava YPG-a  i YPJ-a (ženskih jedinica obrane) na svojem Facebook profilu u martu 2017. te tijekom gore spomenute demonstracije. Općinski sud oslobodio ga je od prve optužnice, ali ga je nepravomoćno osudio zbog nošenja zastave.

Vodeći ekspert i svjedok nasuđenju bio je voditelj odjela za međunarodni terorizam i ekstremizam pri njemačkom Ministarstvu unutarnjih poslova, koji je u svjedočenju izjavio da zastave YPJ-a i YPG-a nisu zabranjene, ali da ih u Njemačkoj zabranjeni PKK (Kurdska radnička partija) koristi kao zamjenu za vlastite zastave te da je stoga važno uzeti u obzir kontekst i način na koje se ističu YPG-ove i YPJ-ove zastave. Konkretnije, po njegovoj izjavi zastave dotičnih organizacija nisu zabranjene same po sebi. Međutim, njihovo isticanje na primjerice demonstracijama na kojima sudjeluju simpatizerke PKK-a ili njihovo insceniranje na način da podsjeća na kurdsku zastavu itekako se može smatrati krivičnim djelom. Nadalje, objasnio je kako svaki simbol može postati ilegalan ako njegova nositeljica njime ima namjeru na bilo koji način poticati ili podrđavati PKK.

Unatoč presudi, Rußov odvjetnik presudi ipak tumači ishod ipak kao djelomično uspješnim, jer je Općinski sud presudio da pokazivanje kurdske zastave nije zabranjeno u svakoj situaciji te da se pri samom isticanju/nošenju zastave ne radi o kaznenom djelu. Međutim, negativno komentira argumentaciju suda koji smatra isticanje zastave YPG-a uz artikulaciju zahtjeva o ukidanju zabrane PKK-a kaznenim djelom, neovisno o tome je li osoba koja u tom trenutku nosi zastavu ili bilo koja druga osoba koja se nalazi na istom protestu naglas zahtijevala ukidanje zabrane. Nadalje, presudu smatra nedopustivim ukidanjem slobode govora koja je garantirana raznim ratificiranim ljudskopravaškim konvencijama kao i njemačkim ustavom te najavljuje podnošenje žalbe.

Podsjećamo, njemačka država je 1993. godine zabranila PKK-u sve aktivnosti te ju se trenutno smatra najmilitantnijem inozemnom ekstremističkom organizacijom u Njemačkoj. Uz PPK,  kontroverzna državna Služba za zaštitu ustava kategorizirala je razne druge kurdske kulturne i političke organizacije kao protuustavne po svojoj djelatnosti. Tom kriminalizacijom Njemačka izravno slijedi odnosno podupire represiju i kriminalizaciju Kurda koju provodi turska država. 

Kako Ruß objašnjava, širi kontekst njegovog slučaja je i rat u Siriji te ekonomski i politički interesi Njemačke. Budući da je Njemačka jedan od vodećih proizvođača oružja na svijetu, a veliki udio oružja izvozi se upravo u tu regiju. Uz to, tursko tržište od velikog značaja je i za ostali njemački izvoz kao i investicije. Imajući tu širu sliku u vidu, evidentno je kako ekonomski interesi stoje iza kriminalizacije i represije protiv kurdskog političkog organiziranja i solidariziranja s istim unutar Njemačke. Ruß stoga napominje kako smatra izrazito bitnim da se takve presude shvate kao napad na sve antifašistkinje, a ne samo na aktivistkinje kurdskog pokreta slobode i njihove simpatizerke. Upravo iz tog razloga smatra nužnim u široj javnosti pokrenuti demokratsku raspravu o tome kako se njemačka država odnaša prema Kurdima i njihovoj borbi za slobodu kako bi se raspravilo o tomezašto Njemačka stavlja Kurde pod opću sumnju za terorizam kroz izjednačavanje istog s kurdskom borbom za slobodu. Svakako, preduvjet za takvu vrstu diskursa je da šira javnost raspolaže istim znanjem o tome koji razlozi stoje iza zabrane PKK-a. Jedno od pitanja koja stoga moraju doći na dnevni red je primjerice zašto Njemačka Kurdima odobrava međunarodnu zaštitu na temelju političkog progona da bi ih onda kriminalizirala i svojim represivnim aparatom suzbijala njihovu političku borbu za slobodu. I kako da, ako procjenjujemo li represivan odnos države prema aktivistkinjama i simpatizerkama tog pokreta građanskim kriterijima, objasnimo donošenje takvih presuda uzimajući u obzir navodno zagarantirana ljudska prava poput slobode govora i slobode udruživanja? Jer čak i po tim kriterijima, presude poput ove su uveliko apsurdne. 

Autor: S.K.