Četvrtak 22.10.2020.

Fra Bernardin Sokol, sluga okupatora po mjeri Stepinčeve crkve

Reakcija Ante Lešaje na klerikalno fabriciranje biografije fra Bernardina Sokola

„Uobraženje da je netko u posjedu neke vrline, a da je zapravo ne posjeduje, Sokrat je smatrao stanjem koje je blisko ludilu.”
Drago Bojić u prikazu knjige H. Erceg, Mrkle tmine Domovine, portal Tačno.net, 1. 10. 2020.

Već nekoliko godina traje intenzivna klerikalna aktivnost za crkvenom kanonizacijom fra Bernardina Sokola („mučenik“, „blaženik“, „svetac“ – što ga zapadne). Na internetu je 24. 9. 2020. godine osvanuo podatak o 26.500 registriranih referenci o toj tematici. Jasno je da bi bavljenje cjelinom tih tekstova tražilo višegodišnji istraživački rad – za onoga tko bi se tome htio posvetiti – a to ne namjeravam. Moja namjera je ukazati samo na tri komponente koje su aktualizirane s nedavna dva teksta. Pisana su autoritativno, s pretenzijom na „konačan sud“ i s osloncem na polemiku koja je vođena septembra 2019. godine. U toj polemici sam bez ikakvih pretenzija i sasvim rubno bio učesnik. Dva spomenuta teksta su:

  1. Dr. Bernardin Škunca, FRA BERNARDIN SOKOL, FRANJEVAC, GLAZBENIK I MUČENIK, Glas Koncila 3. 2. do 9. 3. 2020. (u šest nastavaka)
  2. fra Stipe Nosić-Zvonko Pandžić, TKO JE UBIO FRA BERNARDINA SOKOLA, A TKO NAKON 75 GODINA PISAO SMRTNU PRESUDU, Glasgrada, Dubrovnik, 18. 9. 2020., str. 2-3. 

Ta dva teksta su se pojavila nakon što je razmjerno obimna polemika iz 2019. zamrla, a svrha im je sasvim obezvrijediti tvrdnje o suradnji Sokola s nacističkim okupatorima. Pritom se koristi terminolgija kojom se „bez priziva“ osuđuje „komunistički partizanski pokret/režim“ kao zločinački, pa „slučaj Sokol“ figurira kao predložak za dalekosežne negativne ocjene Narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije i socijalističkog razdoblja nakon toga.
Nužno je stoga ukazati na tu generalizaciju, a zatim i na dva najspornija pitanja o kolaboraciji fra Bernardina Sokola s nacističkim okupatorom.

I. Komunisti i komunizam kao oličenje zla

Da proživljavamo historijsku etapu snažne antikomunističke histerije – o tome nema spora. A u toj antikomunističkoj histeriji naročito je snažna klerikalna, u nas katolička komponenta. Ona nije novum, već je konstanta već dugo vremena, s intenzitetom i obilježjima što se prilagođavaju historijskim okolnostima. Najjasnije i najtvrđe je ta konstanta utemeljena i formulirana u enciklici Pia XI: Qadragesimo anno od 15. 5. 1931.: „(...) zato izjavljujemo: promatraš li ga kao nauk bilo kao historijsku činjenicu, bilo kao 'akciju', socijalizam se, ako zaista ostaje socijalizam, ne može ni onda, kad je istini i pravdi u rečenome popustio, složiti s dogmama Katoličke Crkve, jer on gradi društvo koje je sasvim protivno kršćanskoj istini.“ I stoga: „Nitko ne može biti istovremeno i čestit katolik i pravi socijalist.“ (M. Valković (ur.), Socijalni dokumenti Crkve. Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1991., str. 65-66) 

U hrvatskom katoličanstvu ta je dogma prihvaćena s naročitom gorljivošću i na njoj kler ustrajava većim, dominantnim dijelom. Usprkos svih historijskih iskustava nakon citirane enciklike, nakon propasti nacifašističkih režima, unatoč promjena koje su se dogodile u svijetu nakon Drugog svjetskog rata. Primjera je mnogo, ali evo jednoga koji se mene kao mladog čovjeka 1944./1945. silno dojmio, suočenog i s iskustvima sredine u kojoj sam odrastao. Riječ je o obimom maloj (94 str.), ali o beskompromisnoj i izričitoj osudi komunizma u knjižici: fra Bonifacija Perovića, Komunizam, Društvo sv. Jeronima, Zagreb 1938. Tekst je pisan na tragu spomenute enciklike. Zapravo, na nju se izričito poziva. On će (Perović) „(...) gledati u prvom redu ono, što su komunisti učinili u Rusiji (...).“ To mu je oslonac i za negativne ocjene Marksa i „njegove nauke“, za negativnost misaonih dostignuća Lenjina i, dakako, Komunizma općenito. O tim ocjenama nema potrebe ovdje govoriti. Jer, ipak su se u proteklih osamdesetak godina, nakon Perovićevih pisanja, događale radikalne društvene promjene. Objavljeno je i mnoštvo radova, a imamo znanja i iskustva „teologije oslobođenja“ koja sasvim drugačije vidi i tumači svijet. Iz svega toga se vidi da je Perovićevo pisanje krajnje neodmjereno, površno i jednostrano. Sve je podređeno antikomunističkoj mobilizaciji. U to spada terminologija i tzv. argumentacija. A u toj argumentaciji, Židovi su ta sotonska komponenta koja je uzročnih svih zala. Tu je i sintagma „borba protiv Crkve“, koja je po njemu „(...) započela pod kapitalizmom, a komunizam je samo preuzima od kapitalizma.“ Tu je i stav: „(...) stvaraoci i vođe kapitalizma bili (su) i jesu Židovi i masoni (i) (...) danas (su) ti isti Židovi i masoni vođe komunizma“, a „(...) glavna (je) borba komunizma uperena (...) u prvom redu proti Crkvi i svećenicima, koji su od reda seljački sinovi, i proti katolicima uopće.“ (str. 13). Obratite, dragi čitaoče, pažnju na galmatijas u ovim rečenicama. Dakako, u „pozadini svega“ su Židovi-masoni, ali kao Komunisti!!!

 Svoju knjižicu fra Perović završava citirajući Pia XI: „Komunizam je do u srž pokvaren i ne može se dozvoliti suradnja s njime ni na jednom području sa strane onih, koji žele spasiti kršćansku civilizaciju.“ Stoga fra Perović formulira „borbenu platformu“ antikomunističkog ponašanja u obliku šest parola: „Komunizam moramo osuditi kao katolici jer se komunizam osniva na materijalizmu.“ – „Komunizam moramo osuditi i kao Hrvati, jer za komuniste postoje samo dvije klase.“ – „Komunizam moramo osuditi i kao ljudi, jer (...) neminovno razdvaja svijet u dva nepomirljiva tabora.“ – „Proti komunizmu moramo biti i zato, što on uništava čovječju ličnost.“ – Konačno moramo biti proti komunizmu, jer on uništava obitelj“ (str. 94-95). 

A evo sada pridjevâ koje fra Bernardin Škunca i fra Stipe Nosić i još neki od njihove sabraće u svojim tekstovima dodjeljuju onima s kojima se ne slažu, kada se radi o partizanskom pokretu i NOB-u. Ti pridjevi su: zločinački komunistički pokret – komunističke laži i floskule – komunističko zlosilje – velebno komunističko zlosilje – komunizam-golemo bezumlje – kriminalna energija i komesarski aktivizam – niži ekstremistički i titoistički porivi – deklarirani jugonacionalisti – samozvani „antifašisti“ – ekstremistička antifasekta s petokrakom na zastavi – „narodna vlast“ (danas „antifašisti“) – „narodnooslobodilačka borba“ komunističkih partizana – „osloboditelji“ – Tito jedan od deset najvećih zločinaca u povijesti (...), a pritom se čak tvrdi da su komunisti i najveći ubice u historiji čovječanstva. Ima takvih izjava na pretek i molim čitaoca neka obrati na njih pažnju, a naročito na bahato izrugivanje, stavljanjem u navodne znakove izraze kao što su: NOB, antifašizam, oslobođenje itd. Zar su to argumenti, činjenice?! Zar je to poznavanje stvarnih događaja i poštovanje golemih žrtava koje su dane u borbi protiv okupatora, a za nacionalno i socijalno oslobođanje? Ako je i od antikomunista – previše je!

Upadljivo je da se u ovim današnjim polemikama i raspravama više ne govori o „Židovima-masonima“. Čak su i borbeni klerici morali odustati od takvih budalaština, nakon počinjenih nacističkih i kod nas ustaških (i drugih kvislinških) zvjerstava. Ukratko, takva je retorika postala zazorna. Ali su na meti ostali komunisti, komunizam kao „zemaljski izraz sotone“, kao glavno zlo u svijetu. I to im je glavna psovka ili beštimja, koju im upućuju. Valjda je to i njihov intelektualni vrhunac u razumijevanju društva, što su ga naši današnji borbeni klerici dosegnuli. Dakako da pritom toj osnovnoj atribuciji dodaju netom navedena „pojačanja“. Ponosni na svoj antikomunizam, pozivaju se i na dvije budalaste, da prostite (i po glasanju invalidne), Rezolucije Vijeća Evrope (1481/2006.) i (2019/2819(RSP)) o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima. 

Treba još dodati nevjerojatnu ignoranciju što je iskazuju „borbeni klerici“. Zadržat ću se samo na jednom primjeru. U polemičkom „dijalogu“ s D. Pilselom fra Andrija Bilokapić pita (što je jednako tvrdnji): „Gdje to komunisti nisu uništili gospodarstvo?“ Ostavimo li nabrajanje gdje sve, (kao i tvrdnju da nisu učinili ništa dobro) zadržimo se na „našem“ terenu. Mogao bih fra A. Bilokapiću navesti mnoštvo referenci, za koje on vjerojatno nije nikada čuo, a iz kojih bi vidio da je u socijalističkoj Jugoslaviji učinjen golemi i svestrani napredak društva. Pod tim podrazumijevam onaj na planu: ekonomskog, prosvjetno-obrazovnog, zdravstvenog, kulturnog itd. napretka. Ali, evo jednog izvoda iz teksta prof. dr. sc. Stjenka Vranjicana: „U ekstenzivnoj fazi razvoja Hrvatska je kao dio bivše Jugoslavije ostvarila u prvim dekadama poslijeratnog razvoja solidne rezultate. Oni bi nesumnjivo bili znatno povoljniji da je ekonomski sustav bio poticajniji i racionalniji.“ (str. 339). Prije stotinu godina BDP per capita Sjedinjenih Država bio je veći od hrvatskog za 4 puta. Godine 2000. isti podatak veći je za 4,34 puta. Četvrt stoljeća ranije (1980.) razlika je iznosila 2,5 puta a sada iskazuje veliki nazadak. (str. 340). A za razdoblje suverene Republike Hrvatske, isti autor navodi i ovo: „Nakon razdruživanja, stjecanja potpune suverenosti i međunarodnog subjektiviteta Hrvatska je propustila dugo priželjkivanu priliku oblikovanja vlastitog razvoja u skladu s autentičnim interesima i samostalno utvrđenim ciljevima. Umjesto stoljećima iščekivanih razvojnih učinaka, provedbom tranzicije iz samoupravnog u tržišno-poduzetnički sustav gospodarskih odnosa, Hrvatska je zahvaćena, istina neizbježnom ali dugotrajnom i razarajućom krizom te nezabilježenim procesom deindustrijalizacije i destrukcije proizvodnog potencijala. Vlasnička pretvorba i privatizacija rezultirale su pljačkom društvenog kapitala neslućenih razmjera. Nestalo je 700.000 radnih mjesta, ljudski kapital je devastiran otpuštanjem i nasilnim umirovljenjem. Ukupna zaduženost prekoračila je svotu od 30 milijardi dolara. Promatrajući trend razvojno, gospodarstvo je unazađeno za nekoliko dekada. To je tragična bilanca razdoblja hrvatske neovisnosti.“ (str. 341-342) (S. Vranjican, Dostignuća i promašaji gospodarskog razvoja Hrvatske u proteklom stoljeću, Revija za socijalnu politiku, Vol. 12, No. 3-4, 2005.)

Tko je izvršio tu golemu pljačku „društvenog kapitala“, tu „destrukciju proizvodnog potencijala“ i unazadio dostignuti nivo razvijenosti društva, vraćajući nas na početak XX stoljeća? Učinili su to tzv. „Domoljubi“ – nacionalisti 1990-ih, ne posustajući u toj raboti sve do dana današnjega. A pokrovitelj im je bila i ostala „Katolička crkva u Hrvata“, koja je to pokroviteljstvo masno naplatila i naplaćuje kao kakav feudalac. Ukratko, naplaćuje kao parazit najgore vrste. N. B. Odavna je konstatirano: diraj u sve, ali ne i u „crkvenu desetinu“. Dakle, na opisanoj antikomunističkoj platformi i na podržavanju nacionalističke destrukcije hrvatskoga društva zasniva se klerikalna borbenost, pa i ofenzivna kanonizacija sumnjivih obilježja.

II. Bitno je pitanje: „Da li je fra Bernardin Sokol bio nacistički doušnik, cinkaroš?“ 

Odmah želim podvući: „(...) svoga imenjaka najpreciznije je oslikao njegov subrat dr. fra Bernardin Škunca, idejni začetnik Sokolovih dana. 'Fra Bernardin Sokol bio je gorljivi vjernik-katolik, veliki domoljub i visoko cijenjeni glazbenik, posvuda poznat. Takav čovjek i fratar – poput mnogih drugih – nije smio ostati na životu u komunističkom ateističkom i antihrvatskom režimu‘.“ (Ivan Ugrin, Sokola nisu voljeli jer je bio domoljub, Slobodna Dalmacija, 27. 5. 2018.) N a g l a š a v a m: ubijen je samo zato što je bio: vjernik-katolik – veliki domoljub – visoko cjenjeni glazbenik!? Tvrdnja je izrečena kategorički, ali joj ne slijedi nikakvo smisleno ili logično dokazivanje ili obrazloženje.

„Nepodnošljiva lakoća“ tvrdnje s kojom fra Bernardin Škunca karakterizira društvo, unutar kojega su ljudi živjeli gotovo pedeset godina („komunistički ateistički i antihrvatski režim“), tražila bi od njega ipak ponešto šira objašnjenja. Ne dovodim u pitanje znanja fra B. Škunce, kao što su ona: povijesna, sociološka, ekonomska, kulturološka itd. Ne dovodim u pitanje ni njegovu sposobnost da ih formulira. Ali, to bi morao iskazati u sveobuhvatnoj studiji, koja bi opravdala njegovu lapidarnu tvrdnju. Dok to ne uradi – s pravom se njegova tvrdnja može označiti kao tzv. ideološka floskula, kao politikantska psovka. A tih smo se naslušali nakon 1990. godine. Dovoljno je samo pogledati Tuđmanove anateme! Iz kakve je mentalne matrice fra Bernardin Škunca izvukao ovu besmislicu, može se samo pretpostaviti. I u tom smislu upućujem na prvi dio ovoga teksta. Ali su i svi tekstovi o „slučaju fra B, Sokol“, koje sam pročitao, zasnovani na istovjetnoj mentalnoj matrici. Bez ikakve ironije: bit ću zahvalan fra Bernardinu Škunci da mi, kao građaninu, koji se ekonomijom jugoslavenskog društva bavio preko pedeset godina - a ponešto o tome sam i objavio - pruži znanstveno utemeljena objašnjenja o tom „opakom“ tzv. „komunističkom društvu“. Priznajem, možda takva objašnjenja postoje i možda su su mi takva objašnjenja promakla. Svakako, bio bi to značajan prilog istini!

A tvrdnja da čovjek takvih vrlina, kao što ih je imao fra Bernardin Sokol, kao veliki vjernik, domoljub, stručnjak, nije smio ostati na životu, u očito zločinačkom režimu, zaista je od krucijalne važnosti. I ovdje se generalizacija pokazuje ideološkom floskulom i politikantskom psovkom. I nadasve ordinarnom laži. Načelno, neuvjerljivo je sve ono što se oko fra Bernardina Sokola tvrdi, a ne može se dokazati, dokumentirati. Pa gosparu fra Bernardinu Škunci stoga postavljam četiri pitanja:

- „Zašto na području ondašnje ratne Korčule, tokom 1941.-1945., nije ubijen, pa čak ni maltretiran niti jedan klerik, koliko mi je poznato, s izuzetkom fra B. Sokola?“ Naročito naglašavam: ni jedan od franjevaca s Badije nije, s izuzetkom fra Sokola, „imao okapanja“ s partizanskim pokretom. A ti franjevci su bili i vjernici-katolici i domoljubi i vrsni stručnjaci. To bi dakako tražilo ozbiljan odgovor, naročito ima li se na umu da su na Badiji franjevci bili radikalno podjeljeni baš s obzirom na „domoljublje“. Sam fra B. Sokol navodi da je njih četvero bilo uz partizane, a troje, uz četiri časne sestre, „nije simpatiziralo partizane“. Nije valjda domoljublje fra Sokola bilo veće od domoljublja franjevaca koji su podržavali ili/i aktivno učestvovali u narodnooslobodilačkom pokretu. A i najveći dio građana, koji su masovno učestvovali u narodnooslobodilačkom pokretu, a brojke su zaista impozantne, bili su vjernici-katolici i domoljubi. I zašto bi to domoljublje bilo manje vrijedno od onog fra Sokola? Nije li, fra Bernardine Škunca, u pitanju razlika u poimanju i prakticiranju „domoljublja“: ustaškog nasuprot partizanskom? Ustaško poimanje domoljublja prožeto je kolaboracijom s okupatorom i zločinima najgore vrste. Partizansko poimanje domoljublja prožeto je aktivnom borbom protiv okupatora za nacionalno oslobođenje i borbom za socijalno oslobođenje najpotlačenijih dijelova društva. U osnovi društvene diferencijacije, koja se dogodila u razdoblju od 1941. do 1945.godine , na djelu je upravo različito poimanje „domoljublja“. A na toj osnovi se razvila i diferencijacija među franjevcima na Badiji i među ostalim pripadnicima klera na Korčuli (i građanima dakako). Upravo o tome svjedoči i zapis: Sjećanja jedne generacije (pontifikalna misa Don Petra Kalođere na Dan pobjede, str. 599). O tome svjedoči i dio zapisa sestara dominikanki Manes Karninčić i Anđelke Prizmić: „Odmah 1941. godine u času šestoaprilskih događaja Zavod je shvatio gdje mu je mjesto. Istina, bolnom dušom je prestao raditi na svojoj školi, jer je prekomorski okupator ušao u naš grad, zaposjeo naše prostorije i tu otvorio svoju talijansku školu, sileći sestre profesorice da se uključe u daljnji rad. Ali ni jedna se nije odazvala! Sestre su našle drugi izlaz. Privatno su pripremale našu djecu čiji roditelji nisu bili voljni da pohađaju talijansku školu, i slali ih na ispite u Split ili Dubrovnik. To je našem narodu bilo vrlo drago, tako da su kasnije naše Narodne vlasti taj rad sestrama ubrojile u radni staž kod stjecanja prava na penziju.“ (Isto, str. 601-602.) Tvrdnja fra Bernardina Škunce da fra Sokol nije „veličao nikakav režim“ (u 5. nastavku svoga teksta) sasvim je suprotna zapisu Dejana Medakovića o tome kako je fra Bernardin Sokol, kad ih je posjetio, govorio o NDH: „...sada je došlo naših pet minuta...“ (vidjeti u knjizi: Efemeris, V izdanje, BIGZ, Beograd, 1993., str. 313)

- Pitanje: „Kako to da partizanski pokret/komunistički režim itd. nije ubio Vladimira Nazora?“ Koji je također bio katolik, valjda i domoljub, a da je bio veliki pisac – to nećete sporiti.

- Pitanje: „Kako to da nisu ubili Oskara Danona koji je također bio domoljub, bio je glazbenik 'barem u rangu fra Sokola'?“ Ah, da: nije bio vjernik-katolik, bio je Židov ili Jevrej, a bogami u Sarajevu ne bi zbog toga izbjegao ustašku/Francetićevu likvidaciju. Spasilo ga je to, što je odmah 1941. otišao u partizane. N. B. i Francetić je bio zaista „veliki vjernik-katolik“!?

- Pitanje: „Kako to da nisu ubili monsinjora Svetozara Rittiga, a valjda je i on bio veliki vjernik-katolik, veliki domoljub i velika intelektualna ličnost?“ I mogao bih nabrajati, pa bi se vidjelo koliko je besmislena tvrdnja fra Bernardina Škunce o razlozima zašto su ubijani „veliki...“

Mnoštvo sličnih pitanja mogao bih nizati, ali nema potrebe za tim na ovom mjestu!

Vratimo se sada pobliže doušništvu/suradnji fra Sokola s nacističkim okupatorom, ali najprije smatram potrebnim podsjetiti da je u novinskim napisima s kraja 2019. godine jasno upozoreno na manjkavost dokumentacije koja bi otklonila svaku dilemu. No, činjenica da su svi akteri ondašnjih događanja umrli bitno otežava ustanovljavanje istine. Stoga treba biti naročito obazriv u tumačenjima i ocjenama. Otuda korisnost svakog preostalog svjedočenja. A takvim smatram iskaze svih ljudi koji su ih tim povodom dali. Naročito, ako je to bilo koji zapis iz „onog vremena“.

1. O fra Bernardinu Sokolu imamo dva svjedočenja fra Vjekoslava Bonifačića: jedan što ga navodi fra
Bernardin Škunca i drugi što ga je 2003. dao Ivo Dračevac.
Evo glavnog dijela izjave što ga navodi fra Škunca: „Oca Bernardina su partizani odveli iz Badije, da će ga odvesti na Vis, ali su ga ubili u barci između Badije i Orebića 28. rujna 1944. Kad su ga počeli na smrt tući, uzviknuo je: ‘Živio Krist Kralj!’ Ubivši ga bacili su ga u more, pa mu je tijelo isplivalo na obalu Pelješca blizu Orsana. Tamo je kraj puta i pokopan.“
A Ivo Dračevac je izjavio: „(...) direktno sam mu (fra Bonifačiću, 1991.) postavio pitanje: zna li on tko je špijunirao, odnosno Nijemcima prenio informaciju o postojanju partizana na Vrniku? Padre Vjekoslav mi je izravno odgovorio: na Vrniku je padre Sokol upravo tada održao misu i dok je bio tamo sreo se i s N. F.-P., koji mu je rekao da su tu partizani, da imaju bunker i gdje ga imaju. Kad je završio misu padre Sokol nije se odmah vratio na Badiju, nego je najprije pošao u Korčulu, u njemačku Komandu mjesta.“

2. U drugom nastavku svog teksta fra Bernardin Škunca prepričava, dijelom i navodi iz fra Sokolovog zapisa, o njegovim odlascima na razgovore u njemačku komandu. Naglašavam: ne jednom odlasku, nego o odlascima. Koliki je broj tih odlazaka nije precizirano. A za razlog tih odlazaka kaže: „Važno je na prvom mjestu vidjeti što sâm Sokol kaže o svojim kontaktima s Nijemcima. On piše da su se ti kontakti svodili ponajviše na nabavu hrane u Korčuli.“ Dodaje tome iz izvornog zapisa: „O ničem nije bilo govora nego najnužnije. A o politici apsolutno ama ni jedne riječi, još manje da bi ispitivali (...)“.

Htio bih naglasiti: ni 2002./2003., ni 2019. u Korčuli nije bilo poznato to fra Sokolovo priznanje da je odlazio u njemačku komandu. Spomenuto je i znalo se za te odlaske, ali je i ignorirano. Prema izjavi iz 2003. tada (1944. god.) mladog čovjeka (A. F.-M) koji je radio na Badiji i „u sezoni“ jednom tjedno vozio povrće s Badije u Korčulu (da bi se prodalo) prevozeći ponekad i nekog od franjevaca. Izričito se sjeća da je nekoliko puta vodio fra Sokola i da je ovaj odlazio u njemačku komandu. Da ga je znao iskrcati „ispod Komande“. Da ga je tamo dolazio ukrcati i da se uvijek poduže u Komandi zadržavao. Sada je to potvrđeno od samog fra Sokola! Jednom ga je vodio i „pod Salatin“ (to fra B. Sokol ne spominje!).

Nije dakle izmišljotina Korčulana ili/i partizana o kontaktima fra Sokola s njemačkom Komandom, to je jasna činjenica. O čemu je pak fra Sokol u njemačkoj Komandi razgovarao – nemamo jasnu i pouzdanu informaciju. Pretpostavljam da su pedantni njemački oficiri ipak ostavili neki trag u svojim izvještajima višoj komandi – ali bi do njih tek trebalo doći.

Važno je konstatirati: osim fra Sokola, ostali franjevci s Badije nisu odlazili u njemačku Komandu grada.
Nadalje, važno je uočiti i razlog zbog kojih je fra B. Sokol, po riječima fra Bernardina Škunce odlazio u njemačku Komandu. Nabava hrane? To je zaista „priča za malu djecu“. Nitko od Korčulana za nabavu hrane nije odlazio u njemačku Komandu. To nije bila njena nadležnost. Za opskrbu hranom je bila zadužena civilna vlast NDH (vidi i u Sjećanja..., str. 563). A ako je i išao u njemačku Komandu zbog nabave hrane – zašto je išao „pod Salatin“?! Tamo nije mogao o nabavi hrane ništa dogovarati. Jer, tamo je bila stacionirana jedinica SS. Uzgred, u njoj su bili naši folksdojčeri, zaduženi za protuavionske baterije. Ti su vršili i obavještajno-provokativne „poslove“, znajući naš jezik. Stvarali su kontakte i provocirali naivne ljude pričom da im nađu vezu za odlazak u partizane. Mnogi su nažalost nasjeli i izgubili zbog toga život. Ti su se SS folksdojčeri ponašali naročito surovo.

3. Zašto je samo fra Bernardin Sokol osjetio potrebu da piše ispovjedno pismo nekoliko dana nakon što su Nijemci otkrili bunker na Vrniku? Zašto takva podudarnost? I zašto sličnu ispovijest nije pisao 1943. kad je doznao, kako je sam izjavio, da će ga partizani ubiti? Zašto takve „ispovijedi“ nemamo ni od jednog od preostalih šest franjevaca? Nisu valjda bili nepismeni, pa da o jednom nadasve važnom i za franjevačku zajednicu nemilom događaju nisu ništa zabilježili. I nevjerojatno je da tadašnjim partizanima skloni franjevci ne bi prilikom odvođenja fra Sokola intervenirali. A uživali su veliki respekt u partizanskim redovima. Imali su, štono se kaže “petlju“, jer su svojom suradnjom s partizanima riskirali život! Zašto bi se fra Sokol opravdavao i zašto bi strepio ako je samo „nabavljao hranu“? Uključuje u to i „bacanje vrše da bi se franjevci nahranili.“ Fra B. Škunca kaže: „Taj je njegov tekst u isti mah svojevrsna kronika ratnoga stanja na Korčuli u kolovozu i rujnu godine 1944.“ Ako je tako, zašto ne objave tu „svojevrsnu kroniku“ u cijelosti? Bio bi to važan prilog, možda i korekcija kronologija koje su objavljene u „komunističkim knjigama“. I nevjerojatno je da ne postoji zapisana kronika Samostana iz koje bi štošta mogli doznati. A u fragmentima fra Sokolovog zapisa, koji su objavljeni, ima nepreciznosti koje se ne mogu zanemariti. U te spadaju nazivi lokalnih lokaliteta, kao što su: plavnjak, garević, ježević; nevjerojatno je da tako veliki um nije mogao zapamtiti nekoliko elementarnih toponima područja koje mu je svakodnevno bilo pred očima. Ili konstatacija koja nije istinita, kao npr. prisustvo nekog Blaćanina Šeparovića. Ili konstatacija koju je mogao znati samo onaj tko je bio u cijelu situaciju upućen, a radilo se o 'bijegu trojice iz zatvora', ali stvarno dvojice. Zatim da bunker na Vrniku nisu zatvorili kad su išli spavati nakon sastanka, pa otkrivanje bunkera u Lumbardi... kojega Nijemci, uzgred budi rečeno, nisu našli itd. itsl. U napisima o ubistvu fra Sokola postoje nesuglasnosti koje nisu samo formalne prirode: da su ga tukli, a jedan svjedok je to vidio i čuo njegov uzvik. Pri tome se ne imenuje taj svjedok. Ne spominje ga ni fra Bonifačić. A to da su mu otkinuli glavu! Pa kako su ga onda na Trstenici prepoznali? Da su ga ubijenog vukli oko Badije. A bilo je snažno jugo! Da se jedan učesnik ubistva ispovjedio pred smrt i sve priznao! No, ime tog svjedoka se ne navodi?! Fra Bernardin Škunca i fra Stipe Nosić sarkastično prigovaraju da „jugokomunisti“ krivo navode ime gvardijana samostana, a u svojim prilozima upravo to rade i oni. Fra Nosić izjavljuje 19. 9. 2019. da je to bio fra Nikola Španjol, a zatim fra Bilokapić izjavljuje 22. 9. 2019. da je to bio fra Fabijan Bule.

Da rezimiram: fra Sokol sam priznaje da je učestalo posjećivao njemačku Komandu, potvrđujući time navode A. F.-M, ali ne navodeći prave razloge; fraza o „snabdjevanju“ očito je „dimna zavjesa“ kojom se pravi razlozi prikrivaju.

Poštanske markice s likom nacističkog kolaboranta. Izvor: posta.hr


III. „Lažna memorija“. Suđenja. Falsificiranje

„Lažna memorija“

Za sjećanja Korčulana, ili dijela Korčulana o spornom pitanju fra Sokolovog doušništva fra Stipe Nosić i fra Bernardin Škunca govore s omalovažavanjem kao o „lažnoj memoriji“: „'Korčulanska memorija’ stvorena je lažno, ona je čista komunistička konstrukcija, kakvih ima u obilju iz vremena komunističke Jugoslavije.“ Od troje sada već zaista starih ljudi (Dr. L. B., R. B.-C, Ante Lešaja – od 85 do 91 godine), A. Lešaja je novinarima govorio o tome krajem 2019., a Dr. B. i R. B.-C su o tome govorili M. F. P., također krajem 2019. Sjećanja su im podudarna i izgovorena kao puka konstatacija o postojanju „korčulanske memorije“, koja nije bila „tabu“. Pukim slučajem, nazvala me je R. B.-C. 16. 9. 2020 – dva dana prije nego je do mene došao tekst Nosić - Pandža. Htjela je sa mnom razgovarati o uspomenama na staru jezgru Korčule. „Artičok“, kako ga ona zove. Tada mi je rekla: „Toni, od starih iz 'artičoka' ostalo je samo nas dvoje.“ Ona ima 85, ja 90-tu. Razgovor je trajao više od jednoga sata, a u jednom momentu mi kaže: „Sjećaš li se kad su mi odveli oca, znamo samo da su ga odveli, a onda više ništa? Imala sam tada deset godina, nisam sasvim razumjela što se sve događa, ali kako sam rasla sve više sam saznavala. Majka mi se često sretala s tetom Anom Foretić Kolenda i tetom Marijom Krenić. I svaki put je glavni predmet razgovora bila sudbina dunda Kolende, dunda Krenića, moga oca Andrije i drugih. I svaki put plakanju nikad kraja. Ali, i kletvama na račun fra Sokola – da su radi njega stradali. I tako godinama.... A s Dr. B. sam razgovarao o tome 2019., ali i povodom ovih članaka, dakle ovih dana. Rekao mi je najprije da te članke treba ignorirati. A zatim je rekao da je to, ta informacija da je fra Sokol prijavio nacistima partizane s Vrnika, u Korčuli bez ustezanja bila prihvaćeno kao istina. Nismo znali pojedinosti. A u onoj situaciji i uz onoliki broj ubijenih i nestalih i uz nevolje koje je ostavila za sobom okupacija, a trebalo ih je sanirati, sudbina fra Sokola nije bila prioritet. Svaka je suradnja s okupatorom, a bio je rat, nužno vodila kažnjavanju. Otada je prošlo puno vremena. Teško se svega sjetiti. Ali, da nitko to nije krio, zataškavao to sa sigrnošću znam. A i pitanje je: „Zašto bi partizani ubili samo fra Sokola, a nijednog od ostalih fratara?“ Neki od ostalih fratara su nam bili odmah po oslobođenju Korčule i profesori. A evo i izvoda iz izjave I. L. 2003.: „Ja padre Sokola nisam poznava. Ali se među nama aktivistima o njemu, njegovoj suradnji s okupatorom i ulozi u hapšenju na Vrniku, a odmah zatim i u gradu Korčuli nakon toga, govorilo, otvoreno. Sve je to bilo poznato i među ostalim građanima, govorilo se o tome potiho, jer su još uvik njemački okupatori bili u Gradu, a naročito je to bilo zbog straha stvorenog hapšenjima i odvođenjem grupe građana i vijestima da su likvidirani.“ Od uže rodbine Vinke Lovričević u Korčuli nema nikoga, ali je njen sin (živi u Zadru) nedavno izjavio:
„Moja majka Vinka Lovričević nije volila ratne priče, vjerujem da su joj vraćale neka ružna sjećanja. Odrastao sam u Korčuli i tamo sam čuo puno više nego od moje majke. Pričali su mi da se spasila na Vrniku zato što je kao jedina žena morala izaći iz skloništa za mokriti i dok je bila u grmlju Nijemci su pohvatali njezine drugove. Znam da je nakon racije preplivala do Lumbarde i skrila su u kući oca prof. Dinka Nobila (živi u Zadru). Znam i da su je moj djed i nona skrivali u praznoj gusterni u kući u sv. Nikole na kojoj je stalo kiće a hranu su joj spuštali sićem za vodu. Sve je to znao i njen dundo don Božo Depolo koji je učestvovao u svim tim operacijama njezinog skrivanja. Dundo Božo i moj djed su moju majku zvali „Vinka od kemijskih formula“ misleći na kratice koje su se onda upotrebljavale NOP, NOB, AFŽ i drugi. Znam i da su talijanske patrole dolazile provjeravati kuću u don Bože Depola ne bi li našli Vinku (na Božić ‘42. g.). Nakon izdaje na Vrniku, moju su majku tražili i po nju su (neuspješno) više puta dolazili nacistički vojnici. 
U Zadru gdje smo živili, majka bi rijetko pričala o ratu i Korčuli, osim kad bi došli njeni suborci iz rata Vinka i Marin Cetinić, Bogdan Pecotić, Nobilo i mnogi drugi. Tada sam i čuo za izdaju na Vrniku kao i za to da ih je izdao jedan fratar s Badije, zaboravio sam njegovo ime ali zadnja događanja su mi pomogla da sa sjetim da je to bio upravo padre Sokol. Majka mi je umrla u 56. godini života kao težak invalid provevši zadnje tri godine života u kolicima. Nije dobila nikakve beneficije, nije ih nikad ni želila, bila je borac od ideje - nikad od interesa! 
Zbog istine i zbog svoje majke i njezinog ratnog puta moram reagirati na laži i neistine kojima se služi Crkva (jedan njezin dio!) da bi prikrila svoju izdaju i suradnju sa okupatorom i zato ovo pismo potpisujem imenom i prezimenom i spreman sam isto ponoviti svakom tko me o ovom pita.“ Goran Novaković Čerčil

A sada pogledajmo što kaže sam fra Bernardin Sokol u zapisu kojega fra Bernardin Škunca i fra Stipe Nosić drže ključnim dokumentom. Fra Sokol je zapisao: „Sutradan otišao O. Gvardijan sam za potrebu u grad i čuo, kaže, kako u Korčuli govore da je O. Sokol Nijemcima to dao (…). Podvečer otišao O. Vjekoslav (fra Bonifačić, član samostanske zajednice na Badiji, op. a.) na ‘Dominče’ pa mu gdja. Kruna Marinković sva uzrujana kaže, kako zločesti svijet baca krivnju na O. Sokola što je bez obzira, kako jedan svećenik ne bi to učinio, već po sebi O. Sokol nije mogao učiniti nego jedan koji pozna sve ‘finese’ ...“ (Citat je iz članka fra Bernardina Škunce u Glasu Koncila; dodajem opasku: pravo je prezime: Marinović – A. L.). Fra Sokol dakle sam priznaje da se u Korčuli o njemu govori kao doušniku. Ako je Gvardijan čuo, pa opet na drugom mjestu fra Bonifačić, da se u Korčuli govori o fra Sokolu kao doušniku odmah tih dana kad je događaj bio „svjež“ – onda očito to nije bila „tabu tema“ i nije naknadna izmišljotina. I ne mislite li da bi Gvardijan bio dužan intervenirati, kod partizana i civilnih vlasti koje su djelovale i trebale znati o tome, da se suzbiju „te objede“ i da se fra Sokol od njih zaštiti? A najviđeniji franjevci s Badije su uživali veliki ugled već i time što je jedan od njih bio jedno vrijeme i tajnik ilegalnog Narodnooslobodilačkog odbora grada Korčula. Stoga bi partizani i civilna vlast intervenciju Gvardijana saslušali s velikom pažnjom i velikim respektom, da je do nje došlo. A za takvu intervenciju nemamo nikakvog dokumenta. Zašto, dakle, Gvardijan Samostana nije intervenirao u korist Sokola?

Sve u svemu, pokazuje se da „korčulanska memorija“ nije izmišljotina i ružno je, krajnje neetično, nazivati je lažnom, usprkos dokumentu u kojemu sam fra Sokol potvrđuje njeno postojanje u samim počecima.

Suđenja

Da nije bilo suđenja fra Benardinu Sokolu naveliko elaboriraju fra Stipe Nosić i fra Bernardin Škunca. Nažalost su u surovom ratu 1941.-1945. masovna i pojedinačna ubistva ljudi izvan ratnih okršaja (mahom civila, uključujuči i djecu) imala goleme razmjere. U konkretnim prilikama partizanskog djelovanja na Korčuli okupatori su bezobzirno i ne uvažavajući konvencije o ratnim djelovanjima također ubijali civile. A kao ilustraciju brutalnosti što su je u tome iskazivali, može se pročitati zapis jednog austrijskog književnika, koji je za okupacije bio u Korčuli (Franz Theodor Csokor, Strijeljanje talaca, u Sjećanja...., str. 760). Samo su iz grada Korčule pri kraju okupacije 1944. nacisti ubili 12 ljudi, bez ikakvog suđenja, naravno, uključujući u taj broj i četvero ljudi izravno vezanih uz „slučaj Vrnik“. A s tim je slučajem izravno u vezi i ubistvo fra Bernardina Sokola. Nemamo na raspolaganju za sada nikakvu dokumentaciju da li je o tome (ubistvu) odluku donio neki nadležni vojni ili civilni organ vlasti ili je to ubistvo bio samovoljni čin osvete neke grupe (koje i kojega broja?) partizana – dakle, samovoljna odluka, potaknuta svježinom događanja. Ako je tome bilo tako (samovoljan postupak), onda je to bio neprihvatljiv postupak, koji je odudarao od partizanskih pravila o sudskom postupanju. Nemamo, nažalost, nikakvu dokumentaciju o tome da li su vojne ili civilne vlasti u Korčuli provele bilo kakvo istraživanje tko je i na koji način ubio fra Bernardina Sokola, ni da li je zbog eventualno samovoljnog postupka ubistva fra Sokola itko pozvan na odgovornost. Izvještaj što ga je o tome zatražila OZNA za okrug Dubrovnika, ako postoji, možda bi nam mogao dati potrebne obavijesti. Za sada nam taj Izvještaj nije dostupan. Zato su moguće svakojake interpretacije, pa bi se stoga ljudi dobre volje, koji nastoje utvrditi istinu, morali suzdržati od aprirornih zaključaka. Svi moramo zaista žaliti što u slučaju fra Bernardina Sokola nije bilo suđenja ukoliko je postojala bilo kakva sumnja o kolaboraciji s nacistima. Građa sa suđenja bi onda bila dokument koji bi razjasnio nedoumice.

Falsificiranje

Knjigu „Sjećanja jedne generacije“ nije nitko falsificirao. Na nju se upućivalo jedino kao na prikaz doprinosa građana Korčule Narodnooslobodilačkom pokretu i u tom smislu je nezaobilazan dokument, a ne kao dokument koji je iscrpno rasvijetlio sporno pitanje; zato su odmah spomenuti i drugi dokumenti. A to su, nažalost, samo prisjećanja nekolicine koji su još bili živi 2003. Knjiga se ne može čitati „na komadiće“, kako to radi fra Stipe Nosić. O intervenciji nacista na Vrniku i likvidaciji jednog broja ilegalaca, koja se uslijed toga dogodila, ono što je tamo napisano nije dalo cjeloviti uvid. To je poznato i u Korčuli je u nekoliko navrata među ljudima na to upozoravano. Zato i jesu nastali nesporazumi i potreba da se s još nekoliko živućih ljudi, a poznavaoca barem dijela činjenica, razgovara. Zašto „Vrnički događaj“ nije potpunije obrađen teško je danas reći. Na žalost, pisci nisu živi. Možda je u pitanju namjera da se ne pokreću pitanja za koja nema dostatne dokumentacije. Možda i zato da se „ne kopa po ranama“. Broj takvih „možda“ može biti povelik. Ta knjiga je pisana punih 40, odnosno 45 godina nakon tih događanja. Pokazuje se da postoje i još neka pitanja iz toga razdoblja, koja nisu uopće ili nisu dostatno obrađena. Primjerice: tenzije među lokalitetima, teškoće u ishrani stanovništva, organizacija ilegalnog rada USAOH-a i SKOJ-a, organizacija obavještajnog rada, strijeljanje grupe partizana u Porto pedoči krajem XII 1943./početkom I 1944. zalutalih nakon nacističkog osvajanja otoka itd., itd. Tada se ne bi dogodilo da fra Stipe Nosić stalno govori o Jeričević Ivu Čompu, a ne zna da je nešto prije odlaska nacista vođenje obavještajne službe preuzeo Jeričević Vicko Čompo. I da je Vicko izravno vodio sve akcije u spornom razdoblju. Tako da mi danas nemamo odgovore na brojna pitanja o „Vrničkom događaju“. I stoga bi trebalo obazrivije pisati o tome.

Da rezimiram: fra Bernardin Sokol sam piše da je u Korčuli bio proširen glas o njemu kao nacističkom špijunu, što je čvrsti dokaz da „korčulanska memorije“ nije izmišljena .


IV. Svrha klerikalnog pisanja o fra Sokolu

Intenzivna halabuka o fra B. Sokolu je dio klerikalne aktivnosti unutar antikomunističke orijentacije, koja je konstanta katoličke „Crkve u Hrvata“. A kanonizacija „žrtava komunizma“ je prikladan oblik te aktivnosti. Kanonizirati mogu koga god hoće, pa i fra Bernardina Sokola. Ali, ne mogu izbrisati činjenicu o kolaboraciji s nacističkim okupatorom. Mogu kanonizirati i ratnog zločinca Kordića – što biskup Košić privatno kao da čini. Mogu izmišljati i praviti smiješne egzibicije s „poštaricom“ – što uspješno čine da bi zgrtali novac, što im je osnovni motiv. Mogu oni svašta, ali neka to rade za svoj račun. Kao svoju rabotu. Ima u tome i drugih namjera: znači li upozorenje fra Bernardina Škunce, da u Hrvatskoj još ima „Branitelja zločinačkog komunističkog pokreta...“, poziv da sve takve treba podvrći inkvizicijskom sudu, da ih treba eliminirati? Da rezimiram: mržnja prema „hereticima“ općenito, a komunistima i komunizmu posebno, trajno je obilježje dijela katoličanstva – kako vidimo i na ovom primjeru. Mogu li „borbeni klerici“ prihvatiti raznolikost razmišljanja kao normalnost? Ili bi samo njihovo mišljenje morali svi slijediti kao dogmu?


ANTE LEŠAJA