Utorak 27.6.2017.

Proboj Srijemskog fronta

Povjesničar Goran Korov vas vodi kroz vojne operacije za konačno oslobođenje zemlje

12. travnja 1945. jedinice JA su nakon skoro šest mjeseci probile njemačko-ustašku obrambenu liniju Šid-ušće Drine u Savu. Ovaj događaj imao je za posljedicu da su snage NOVJ/JA, nakon dugotrajnog njemačkog otpora tijekom postojanja Srijemske fronte u relativno kratkom roku, za manje od mjesec dana, oslobodile cijeli kontinentalni dio Hrvatske zaključno sa 11. svibnjem (predaja 41. njemačke pješadijske divizije na području Klanjec-Marija Bistrica). U trenutku proboja Srijemske fronte od 100,000 boraca JA, iz Hrvatske ih se nalazilo oko 25,000, odnosno jedna četvrtina (uglavnom u sastavu 6. ličke divizije i 13. proleterske brigade). U završnim se borbama, od proboja fronte do Zagreba i Hrvatskog zagorja, u sklopu 1. i 3. armije JA, borilo oko 50-55,000 boraca iz Hrvatske.

Formiranje fronte

U kontekstu ofenzivnih operacija Crvene armije, Treća ukrajinska fronta je, pod zapovjedništvom maršala Fjodora Tolbuhina, napredovala južnom Ukrajinom, nakon Jaši-kišinjevske operacije (kolovoz 1944.) ušla u Rumunjsku, a zatim u Bugarsku (8. rujna 1944). Od 28. rujna do 20. listopada je u suradnji Narodnooslobodilačkom vojskom Jugoslavije i snagama nove otčestvenofrontovske Bugarske oslobodila većinu uže Srbije i Beograd (Beogradska operacija).[1]

Već 21. listopada, njemačke i kvislinške postrojbe utvrdile su se u zapadnom Srijemu čime je bila uspostavljena Srijemska fronta kako bi napredovanje snaga NOV Jugoslavije, Crvene i Bugarske armije bilo zadržano na duži period zbog povlačenja velikog broja njemačkih vojnika Armijske grupe E iz Grčke preko Sandžaka i istočne Bosne koji su nastojali doći do utočišta u Trećem reichu. Svrha utvrđenja neprijateljskih snaga na Srijemskoj fronti valja se promatrati i u kontekstu njemačkog zadržavanja Crvene armije kod Budimpešte kako bi se usporilo napredovanje njezinih vojnika prema zapadu (Budimpeštanska ofenziva).[2] Na jednoj strani su se nalazile snage Prve armije JA,[3] pod zapovjedništvom Peke Dapčevića, a na drugoj njemački 34. armijski korpus sa šest divizija (90.000 vojnika), pod čijim su zapovjedništvom bile i 3. i 14. ustaško-domobranska divizija. Zbog velike koncentracije okupatorsko-kvislinških snaga, Srijemska fronta je održavana od 21. listopada 1944. do 12. travnja 1945. godine. Ukupni gubici NOVJ/JA iznosili su 13.295 poginulih vojnika, 1.057 poginulih crvenoarmejaca i 622 poginulih vojnika Bugarske armije[4] te 30.000 poginulih na strani Njemačke i NDH.

Proboj fronte; Srijemsko-slavonska operacija

Proboj Srijemske fronte konačno je postignut 12. travnja 1945., kada je dobar dio okupatorsko-kvislinških snaga iscrpljen i pobijeđen, dok se dio njih nastavio povlačiti kontinentalnom Hrvatskom prema Njemačkoj. U međuvremenu, snage 2. i 5. korpusa JA su oslobodile Sarajevo i širu okolicu do 10. travnja, a 4. armija JA 16. je travnja započela operacije za oslobođenje Rijeke i šireg područja. Za to je vrijeme Crvena armija već 13. travnja završila borbe za oslobođenje Beča i ušla u grad.[5] U to se vrijeme na okupiranom dijelu Jugoslavije nalazilo još 340,000 njemačkih vojnika, od čega je 200,000 njih bilo raspoređeno pred snagama 1., 2. i 3. armije JA, dok se početkom svibnja pred istim snagama JA nalazilo oko 100,000 vojnika NDH ( početkom 1945., taj je broj iznosio oko 150,000).[6]

Vlasti NDH u Zagrebu bile su svjesne da je sudbina NDH usko vezana uz sudbinu njezinog njemačkog saveznika. Kako bi pridobili što više potpore u obračunu s Jugoslavenskom armijom, ustaški krugovi su pokrenuli inicijativu da se barem formalno oživi ponovno djelovanje Hrvatskog sabora (raspušten u prosincu 1942.), a Ante Pavelić je 3. svibnja popisao „Zakonsku odredbu o izjednačenju pripadnika Nezavisne Države Hrvatske s obzirom na rasnu pripadnost“ u stoji da sve odredbe, koje su dotad diskriminirale pojedine etno-religijske skupine, sada gube pravnu moć. Osim toga, prihvaćala se suradnja i otpor Jugoslavenskoj armiji zajedno sa različitim grupacijama, koje su se preko Zagreba povlačile prema zapadu. Ustaško vodstvo je s druge strane pokušalo stupiti u kontakt i pregovore sa britanskim ili američkim saveznicima da među ostalim budu jamac opstanka NDH, što se u startu odmah izjalovilo.[7] Pavelić je razmatrao i mogućnost pružanja oružanog otpora, pa je tako bila predložena i zamisao da se organizira obrambena fronta Varaždin–Koprivnica–Sisak–Petrinja–Karlovac (tzv. Zvonimirova linija).[8] Pripadnici Pavelićeve vlade isticali su da će Zagreb biti „hrvatski Staljingrad“, odnosno „novi Siget“, a Pavelić „junak kao Nikola Šubić Zrinski“; planirano je da se po gradu iskopaju rovovi, u predgrađima sagrade bunkeri, a na prostoru udaljenom 10-20 km od Zagreba uspostavi topnička i tenkovska obrana. Pavelićevi planovi obrane Zagreba kovani su još od jeseni 1944., a vlastite planove obrane su radili i Nijemci; posljednji takav izrađen je 23. travnja 1945. godine.[9] Plan obrane Zagreba se pokazao besmislenim pošto su snage JA probile frontu na Bilogori, te su dužnosnici NDH započeli s pripremama za užurbano povlačenje iz Zagreba prema zapadu.[10] Planovi za evakuaciju dužnosnika NDH i njihovih obitelji zapravo su pripremani i organizirani još od ljeta/jeseni 1944., te nitko ustvari nije vjerovao u utvrđivanje i obranu grada.[11]

Što se tiče operacija oslobađanja međuriječja Sava-Drava, Generalštab Jugoslavenske armije je 9. travnja izdao zapovijed da se Treća armija JA ima kretati kroz Podravinu prema Virovitici, Prva armija JA pravcem Vinkovci-Slavonski Brod prema Zagrebu, a Druga armija JA desnom obalom Save ka gornjem toku Une.[12] Nakon proboja Srijemske fronte, postrojbe Prve jugoslavenske armije ubrzano su napredovale Slavonijom pred povlačećim snagama njemačkog 34. armijskog korpusa; 13. travnja ušle su u Vinkovce, 16. travnja u Đakovo, 20. travnja u Slavonski Brod, da bi se kod Pleternice ponovno upustile u teške frontalne borbe.[13] Nadalje su nastavile napredovanje kroz Slavonsku Požegu 23. travnja, Jasenovac 30. travnja, Novsku 2. svibnja, te Sveti Ivan Zelinu 8. svibnja. 42. makedonska divizija je ušla u Sesvete 8. svibnja. Sukladno s napredovanjem Prve armije JA kroz Posavinu, Treća armija JA Koste Nađa je 11./12. travnja forsirala Dravu kod Osijeka i zauzela grad 14. travnja, dok su u isto vrijeme u neprijateljskoj pozadini djelovali 6. slavonski i 10. zagrebački korpus pomažući u osvajanju Đakova, Slavonskog Broda, Požege i Našica. Postrojbe Treće armije JA nastavile su preko Donjeg Miholjca 15. travnja i Slatine 20. travnja, zauzele Viroviticu 25. travnja, Đurđevac 2., a Koprivnicu 7. svibnja.[14]

Oslobođenje Zagreba

Južno od Zagreba odvijale su se borbe za oslobođenje Karlovca, koje je predvodila Druga armija JA, odnosno njezina Unska operativna grupa divizija, koja je prije toga oslobodila Bihać krajem ožujka. Tzv. Karlovačka operacija započela je 30. travnja, da bi 1. svibnja bio izvršen opći napad, a grad i šira okolica oslobođeni do 6. svibnja.[15]

Nakon oslobođenja Koprivnice 7. svibnja, štab Treće armije je sutradan stavio 10. zagrebački korpus pod zapovjedništvo Prve armije i uputio ga prema Zagrebu. Iako je njemački general Alfred Jodl 8. svibnja potpisao kapitulaciju Njemačke, snage zatečene u Jugoslaviji nisu položile oružje nego su nastavile povlačenje prema Njemačkoj. Uslijed ubrzanog povlačenja njemačko-ustaških snaga s područja Zagreba Štab Druge armije poslao je prema Zagrebu Unsku operativnu grupu (28. slavonska, 39. krajiška i 45. srpska divizija), s ciljem da osigura južne prilaze gradu.[16] Ulazak snaga Druge armije sa juga 8., i snaga Prve armije JA 9. svibnja, označio je kraj rata u Zagrebu, iako su se okršaji sa njemačko-ustaškim snagama, koje su se povukle na Medvednicu, nastavili do 10. svibnja.

Autor: Goran Korov


[1]Goldstein, Ivo, ur. Povijest 17: predvečerje rata i Drugi svjetski rat (1936.-1945). Prev. Ana Badurina. Zagreb: Jutarnji list, 2008., 298.-299.

[2]Nakon konsolidacije Srijemske fronte, Treća ukrajinska fronta je većim dijelom svojih snaga nastavila put Budimpešte, te je 11. studenog 1944. započela s forsiranjem Dunava kod Batine (bitka kod Batine). Bitka je okončana pobjedom snaga JA i Crvene armije 19. studenog 1944., dok je Budimpešta osvojena do 13. veljače. Međutim, njemačke snage su ožujka 1945. u širem području gorja Villany pokrenule protuofenzivu (Operacija Frühlingservachen) kojom su nastojale usporiti napredovanje Crvene armije prema Njemačkoj.

[3] Prvu armiju JA tada je činilo 12 divizija: 1. i 2. proleterska, 5. krajiška, 6. lička proleterska, 11. krajiška, 17. istočnobosanska, 21. i 22. srpska, 16. i 36. vojvođanska, 42. i 48. makedonska te skupina zrakoplovnih divizija.

[4] Anić, Nikola. Antifašistička Hrvatska. Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945. Zagreb: SABARH, 2005., 254.-255.

[5] Goldstein, 2008., 301.

[6] Anić, 2005., 255.

[7] Krizman, 307.-308.

[8] Krizman, 308.-309.

[9] Goldstein, Ivo. Zagreb 1941-1945. Zagreb: Novi Liber, 2011., 331.-332.

[10] Krizman, 308.-309.; Goldstein, 2011., 333.

[11] Goldstein, 2011., 332.

[12] Terzić, Velimir, ur. Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije 1944.-1945. Beograd: Vojno-istorijski institut JNA, 1957., 571.

[13] Skupnjak, Josip, Dragutin Mrkoci. Kronologija Narodnooslobodilačke borbe naroda Hrvatske 1941.-1945. Zagreb: SABA RH, 2013., 412.-415.

[14] Anić, 2005., 256.

[15] Baić, Dušan. Četvrti korpus NOV Jugoslavije odnosno Prvi korpus NOV Hrvatske. Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar, 1990., 402.-403.

[16] Anić, 2005., 259.-260.

 

Četa za vezu Prve proleterske brigade pred odloazak na Sremski front, novembar 1944.
Izvor: znaci.net
Borci I. čete III: bataljona III brigade VI ličke divizije na položaju, Sremski front 5. marta 1945. neposredno pred napad na selo Batrovce
Izvor: znaci.net
Jedinice 15. makedonskog koprusa na putu za Sremski front marta 1945.
Izvor: https://sh.wikipedia.org/wiki/Sremski_front
Previjanje ranjenika 13. proleterske brigade na Sremskom frontu, april 1945.
Izvor: https://sh.wikipedia.org/wiki/Sremski_front
Tenkovsko odjeljenje 21. divizije u borbama za proboj Sremskog fronta 12. aprila 1945.
Izvor: https://sh.wikipedia.org/wiki/Sremski_front
Juriš boraca 21.divizije pri proboju Sremskog fronta, 12. aprila 1945.godine
Izvor: wikimedia