Srijeda 27.10.2021.

Povratak - Ive Čaće

POVRATAK

I

Trese se i škripje
mali brodić "Marija"
pod skosima makine
od kolumbe do jarboleta
bigunce nosi,
ča su u zalaz sunca
isplovili,
pobigli
iz talijanskog porta San Benedetta

Škarikaje motor
a civi zvonu ka zvona.
"Glasni smo, glasni
jo do su nam krila";
nemilosrdno lagano kalaje se noć;
"Marija, Marija,
ča nisi brza ka štrila?"

II

Gran Sasso d'Italia
utonija je u modru maglu,
zvizde kažiju put, 
stara bušula gre,
kad je nju voja.
"Svitlost sa žmorca" -
poviče rapavo mornar -
na kuverti Marije
cokotaju zubi,
jer o takove smrti
svaka smrt je boja.

"Svitlost sa žmorca?"
Marija k levantu pištun floka okreće:
"O lipi školjići Dalmacije,
zar vas oči moje nigdar više
ugledat ne će..."

Svitla je nestalo,
I timun škripje -
"naprid za zvizdon" -
a makina buba,
daleko se čuje,
i dok po Jadranu kaluni, mitraje i puške lumbardaju,
Marija kroz noć,
pet mij' na uru,
puna strava gre,
ma gre, putuje...

III.

Na valićima je zasvitlucalo sunce,
išalo jutarnju maglu
i prilipon kolajnon otoka
ispunilo srce i oči,
na kuverti Marije
radost je kohišćala
a suza za suzon
niz obraze se toči.

Vijuga Marija za lanternom Kornata,
nad jazon od Salih
pet zubići od škrleta se žare
civ od puške sinila ja na suncu
Mariju suzne oči vode,
zadržala je zahrznuvši bokon
srid rive stare.

Plaču vrimeniti judi
pod daždon velike sriće.
"Jo. ča je lipo plakati o'radosti.
Ja nišan više rob.
o didi, o pradidi moji -
ja nisan više rob,
o škrapa ditinjstva moga,
o kruzi moje mladosti!"

IV.

Ča vidin odeki?
To su naša mista?
Pocrnili zidi,
somići prez krova,
a sukud po njima
svidočanstva kuge
prokleta, pogana,
ta pogrska slova.

Kolika šijune, ciklune, nevere
primile su na se
vaše bidne kosti -
svi gromovi svita
ognji, štrile, mrazi
pali su po vamin
i ča ?... još ni dosti?

Brš je dosti njiman?
Ma sad nije namin.
Gucali smo pelin,
oganj ćemo rigat.
Razbit ćemo vrata
na juskoj tamnici
za tolike grije
speštat ćemo glavu
zmiji otrovnici. 

Rječnik:
Skos = trzaj; porat = luka; škarik = ispuhivač motora; kalati = spuštati; kuverta = paluba broda; žmorac = zapad; levant = jugoistok; školjići = otočići; timun= kormilo; bubati = lupati; kaluni = topovi; lumbarda = vrst prvobitnog topa; mija = morska milja, gre = ide; išat = dići; kolajna = niz; kohišćati = cerekati se; lanterna = svjetionik; škrlet = crveno sukno; jaz = uvala; škrape = udubine u morskom kamenju; kruzi = litice nad morem; šijun = orkan; ciklun = ciklon; nevere = oluja; brš = možda; speštat = zdrobit


Ive Čaće (Vodice, 26. IV. 1903. – Zagreb, 23.11.1947.)

pučki slikar i književnik, bio je mlađi sin Margharite-Marije (Rocca) i Bartola-Bariše Čaće (Prvić Luka, 05.09.1870.). Nakon završene osnovne škole i drvodjelskog zanata u Vodicama, već je u ranoj mladosti došao u sukob s talijanskim vlastima, zbog čega je morao privremeno napustiti rodni grad. Po povratku u Vodice (1922.) priključio se radničkom pokretu pa ga zbog toga u više navrata progoni i režim dinastije Karađorđevića. Već je u to vrijeme, tijekom međuraća, počeo objavljivati pjesme, prozu i crteže u opozicijskim listovima pretežno ljevičarske orijentacije (Glas omladine, Hrvatsko selo, Književni glas, Savremeni pogledi, Seljačka misao), te surađivati sa skupinom pučkih književnika i slikara, pripadnika Hlebinske slikarske škole (Mihovilom Pavlekom Miškinom, Franjom Mrazom, Ivanom Generalićem, Markom Viriusom i dr.). Zajedno s njima sudjelovao je u izdavanaju (2 sveska) „Zbornika hrvatskih seljaka“, u Zagrebu 1936. i 1938. g., kao i na „V. Izložbi hrvatskih seljaka-slikara“ 1938. (na kojoj je izložio 9 ulja na platnu, 2 linoreza i 12 crteža). U međuvremenu je (1936.) održao i jednu samostalnu izložbu u zagrebačkom Salonu Šira - s bratom Matom (Prvić Luka, 23.02.1894.-?Lepoglava, 1945.), također stolarom, samoukim umjetnikom, te aktivnim članom KPJ od 1925. g.

Početkom Drugoga svjetskog rata Ive Čaće ponovno je u sukobu s vlastima – ovoga puta s talijanskim fašistima - zbog čega je interniran najprije u šibenskom zatvoru (20.06.1941. – 16.08.1941.), potom u talijanskom koncentracijskom logoru Corropoli u regiji Teramo (osam i pol mjeseci), a nakon privremenog zatvarnja Corropolia (4. svibnja 1942.) otpremljen je u logore St. Angelo, Millazzo i Lipare. No, niti u tako teškim životnim uvjetima nije prestao pisati i slikati.

U listopadu 1943., poslije kapitulacije Italije, vratio se u domovinu nakon 2 godine provedene u internaciji (24 mjeseca i 17 dana). Odmah po povratku mobiliziran je u NOVJ (6.10.1943.), te ubrzo nastupa u službu Propagandnog odsjeka novoformirane 19. sjeverno-dalmatinske divizije (26.10.1943.), tada smještene u zaleđu Šibenika, na području Bukovice. Već tijekom 1944. g. postaje članom kulturno-umjetničkog odjela Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH-a) i sudjeluje u organizaciji i radu I. Kongresa kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom (25.-27.06.1944.). Osim izlaganja na temu „Narodni samoaktivizam u umjetnosti“, u sklopu kulturno-umjetničkog programa Kongresa pred publikom su recitirane njegove pjesme, te izvedena 2 dramska djela: scenska slika „Zmija u rascjepu“ i komad „Babuška“ (koji prikazuje svakodnevni život u partizanima) u izvedbi Kazališne družine „August Cesarec“. Tom je prilikom održana i prva skupna izložba trinaetorice likovnih umjetnika (slikara i kipara) na oslobođenom području, na kojoj je - uz istaknuta imena poput M. Detonija, V. Radauša, P. Šimage, Z. Price, F. Mraza, E. Murtića, S. Rukljača, S. Rajkovića, V. Čerića, Z. Agbabe, te gosta iz Poljske Alfreda Krupa i Lele Čermak kao jedine žene – desetak crteža tušem i jedan akvarel izložio Ive Čaće. U listopadu iste (1944.) godine izlazi i njegov opširniji politički tekst u brošuri pod nazivom „Što hoće oni“ (koji je ponovno objavljen 1945. u Zagrebu u izdanju „Naprijeda“) – kao polemika s „reakcionarnim krugovima“ u Italiji koji poriču počinjene zločine tijekom okupacije hrvatskih krajeva od 1941. – 1943. g. Kada je potkraj 1944. g. sa ZAVNOH-om iz Topuskog otišao u Šibenik (gdje je ZAVNOH djelovao do polovice svibnja 1945.), Čaćina je literarna bibliografija sadržavala nekoliko različitih književnih vrsta: uz dramske tekstove i igrokaze, pretežno iz partizanskog života („Veliki korak“, „Drug Babuška“, „Pionir“, „Uspon i pad jednog pandura“), pisao je novele, aforizme i pjesme, potonje isključivo na svom zavičajnom narječju - vodičkoj čakavici. Zato nije neobično da je nakon završetka Drugoga svjetskog rata (iako samouk) primljen za ravnopravnog člana Društva književnika Hrvatske, dok je istovremeno bio zaposlen kao referent Ministarstva prosvjete u Narodnoj vladi Hrvatske.

Ive Čaće umro je u Zagrebu 23.11.1947., u 44 godini života. Među posljednjim izložbama na kojima je (za života) sudjelovao bile su skupne Izložbe umjetnika partizana - u Splitu (23.12.1944.-10.01.1945.), Šibeniku (02.1945.), Dubrovniku te u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu (20.06.-20.07.1945.) – dok su na izložbi Likovnih radova iz NOB-e u zagrebačkom Salonu ULUH-a 1949. g. njegova djela izložena posthumno. 

Ive Čaće - Hrvatski povijesni muzej

Izvor: http://sjecanjana20st.hismus.hr/
Izvor: http://sjecanjana20st.hismus.hr/
Izvor: Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske, 1.1.1945.
"Internatitis" - Skica za knjigu / Corropoli, S. Angelo, Lipari / Ivan Čaće - Vodice, Dalmacija
Izvor: http://sjecanjana20st.hismus.hr/