Utorak 21.9.2021.

Ustaše Maksa Luburića poklale 279 žena, djece i staraca u selima Suvaja, Bubanj i Osredak

Provodeći “akciju čišćenja” u jugoistočnoj Lici 1, 2. i 3. srpnja 1941., Vjekoslav Maks Luburić je zapovjedao masovnim pokoljima u selima Suvaja, Bubanj i Osredak kad su put masovno ubijani starci, žene i djeca, ukupno najmanje 279 poimenično pobrojenih duša, što je neposredno dovelo do općeg ustanka u tom dijelu Like 27. srpnja 1941.

1. srpnja 1941. ustaše su izvšile pokolj nad stanovništvom sela Donjeg Suvaja, smještenom između Srba i Donjeg Lapca. Bio je to najmasovniji ustaški zločin nad stanovništvom kotara Donji Lapac prije ustanka 27. jula 1941. Ustaše pristigle kamionima iz Gospića, njih oko 300, ubile su najmanje 173 stanovnika ovog sela. Poznati su osnovni podaci o svakoj žrtvi. Toga dana ustaše su u selu ubile ukupno 70 djece do 15 godina starosti, 7 djevojaka i 39 žena.

Dan nakon pokolja u selu Donja Suvaja, ustaše su upale u selo Osredci pokraj Srba. Lokalno stanovništvo je bilo obaviješteno o pokolju u Donjoj Suvaji i većina stanovnika se sklonila u šumu. Međutim, ustaše su uspjele da uhvate 13 žitelja koje su ubili. Sutradan su se ustaše vratili u selo i uhvatile 9 starijih osoba koje su takođe likvidirali.

Jedan ustaša ovaj događaj opisuje: "Danas sam bio u selu Osredci koje je popaljeno, na sve strane leže lešine ljudi, žena i djece ubijenih 2. i 3. srpnja od kojih se širi strašan smrad. Psi i svinje nagrizaju lešine, a ustaše iz Srba zabranile su pokopavanje. Postoji bojazan od zaraze. Sto je ostalo u životu razbježalo se u šumu. Tamo umiru od gladi". Arhiv VII, k. 48, f. 3, d. 48—1. 

Pokolj je nastavljen 3. srpnja 1941. ovaj put nad stanovništvom sela Bubanj pokraj Donjeg Lapca . Toga dana u Boričevačkom Bubnju, Dobroselskom Bubnju, Šarcima i Radakovićima ubijeno je 83 stanovnika, pretežno žena i djece. Među ubijenima bilo je 37 djece mlađe od 15 godina, 15 djevojaka i 28 žena. 

U ustaškom izvještaju od 12. srpnja 1941. godine, Zapovjedništvu 1. hrvatske oružničke pukovnije u Zagrebu pisalo je: "...pomoćni ustaški odred otišao je odmah u Bubanj i tamo koga su stigli su zaklali, poubijali iz pušaka i puškomitraljeza i to bilo u kući, pred kućom ili napolju, a bez obzira na pol i dobu... Povodom ovoga događaja ubijena su u selu Bubnju 152 lica, a ranjenih je jedan manji broj, koji nisam mogao utvrditi, a zapaljeno je oko 20 kuća" Arhiv VII, k. 1 i 2, dok. br. 39 — Fond NDH.

Slavko Goldstein u knjizi “1941. – Godina koja se vraća” ovako opisuje ustaške zločine pred Dan ustanka u kotaru Donji Lapac:

Već oko Đurđevdana (6. svibnja) zaredala su hapšenja i ubijanja lokalnih srpskih političara, intelektualaca, svećenika, odvjetnika, a u kotaru Donji Lapac i mnogih seljaka koji su bili osumnjičeni da odbijaju predati oružje doneseno iz propale jugoslavenske vojske. U Srbu i u drugim općinama kotara Donji Lapac uspostavljene su male ustaške posade, sa sjedištem i najjačom posadom u Boričevcu, u kojoj su pretežno ustaše iz Gospića i drugih ličkih krajeva, ali ima i domaćih ljudi. Tijekom svibnja i lipnja ustaše odvode istaknutije srpske seljake iz njihovih kuća, otpremaju ih u Jadovno odakle se nitko ne javlja, a neke uhićenike ubijaju već nad jamom Bezdankom kraj Boričevca i bacaju ih u jamu. Hrvatsko stanovništvo Boričevca, opkoljeno srpskim selima, živi u strahu od osvete i tiho negoduje. Ima ih koji poručuju srpskim znancima iz susjednih sela neka ne dolaze u Boričevac, “jer ustaše nikome ne misle dobro”. Muškarci iz srpskih sela kotara Donji Lapac iz opreza više ne noće u svojim kućama, već po obližnjim šumarcima. Skupljaju se po manjim grupama, raspoređuju za stražarenja, a neki imaju i oružje koje nisu predali ustaškim vlastima. Oružanih sukoba nigdje još nema, tek poneki osamljeni hitac, vjerojatno kao upozorenje ustaškoj ophodnji da ne ulazi dublje u šumu. Narod je posvuda uznemiren, u cijelome kraju osjeća se napetost. O tome zorno izvještavaju lokalne oružničke postaje, izvori najobjektivnijih informacija, koje upozoravaju da ustaški postupci prema Srbima prijete eksplozijom.

Posljednjih dana mjeseca lipnja u Bihaću, Donjem Lapcu i Boričevcu pojavljuje se opunomoćenik iz Zagreba, Vjekoslav Maks Luburić. Prema njegovom svjedočenju, u jednoj raspravi pred Ustaškim stegovnim i kaznenim sudom 5. studenog 1941. (dosje HDA, USIKS, 337/41), on je bio upućen “s posebnom misijom da provede akciju čišćenja” i u tom smislu imao je sa sobom “opći nalog da na teritoriju Velike Župe Krbave i Psat sve vlasti, pa tako i vojničke, imaju se staviti na raspolaganje i podrediti meni tako dugo, dok nije završena akcija čišćenja koja je zamišljena”. Luburićevo “čišćenje” započelo je 29. lipnja u rano jutro, kad su jake ustaške snage iz Bihaća natjerale oko 1.200 srpskih seljaka iz općine Plitvička jezera da napuste svoje kuće, svoja polja, stoku i gospodarske zgrade, pa s torbama preko ramena krenu u prisilno izbjeglištvo, na put prema Srbiji.

Tri dana kasnije, 1. srpnja, s nekoliko kamiona natovarenih ustašama i domobranima iz Bihaća, Luburić se zaustavio u selu Suvaja, nedaleko Srba. Navodno se tu neki dan pucalo iz šume prema nekom službenom automobilu u prolazu. Naravno, Luburić nije zatekao muškarce kod njihovih kuća, pa su toga dana prvi put u Lici masovno stradale žene i djeca. U roku od dva sata gotovo je cijelo selo bilo spaljeno i, prema jednom poimeničnom popisu, ubijene su 173 ljudske duše. Naredna dva dana slično je Luburićevo “čišćenje” obavljeno u selima Osredak i Bubanj. Prema jednom oružničkom izvještaju, “povodom ovog događaja u selu Bubanj poginulo je 152 lica”, a prema naknadno sastavljenom poimeničnom popisu žrtava u sva tri sela – Suvaja, Osredak i Bubanj – tijekom ta tri dana početkom srpnja bilo je 279 ubijenih, pretežno žena, djece i staraca, i jedva desetak muškaraca u dobi sposobnih za vojsku.

Tom Luburićevom “akcijom čišćenja” i prepadima koji su slijedili u selu Nebljusi i drugdje, put prema općem ustanku u općini Srb i u kotaru Donji Lapac bio je nepovratno trasiran. Uzaludna su bila nastojanja nekih razumnijih općinskih načelnika i ustaških povjerenika (npr. Jure Pavičića u Donjem Lapcu) da nekim dobronamjernim gestama umire srpsko stanovništvo (materijalna pomoć postradalim srpskim selima, oslobađanje nekih uhićenika). Ustaškim vlastima više nitko nije vjerovao, s jakim razlozima. Bilo je već cijelih sela koja su živjela po zbjegovima i samo se vrlo oprezno iz šumaraka silazilo svojim kućama. Bjegunci su se nalazili po šumama, dogovarali se, osjećali potrebu da se organiziraju, a organizaciju su im ponudili – komunisti.

Pripadnici ustaških jedinica neposredno pred polazak iz Trsta i prema granici u stupanju na jugoslavensku teritoriju, 12. 4. 1941. godine.
Ustaše na zadatku
Ustaše u akcijama u Lici 1941.
Selo Bubanj čuva od negacije spomenik posvećen djevojčicama i djevojkama ovog mjesta, žrtvama ustaškog zločina 3. jula 1941.
Izvor: Srpsko narodno vijeće
Spomenik koji je nekoć stajao pred ulazom u jamu kod Boričevačkog Bubnja
Spomenik je uništen 1995. godine