Četvrtak 3.12.2020.

Petrijevačka republika

Jesen 1918. godine označila je vrijeme konačnog urušavanja goleme Austro-Ugarske Monarhije čiji su teritorij u posljednjoj fazi Prvog svjetskog rata preplavili dezerteri, pljačkaši i zelenokadrovski odredi. U takvim se okolnostima, 29. 10. u Petrijevcima, mjestu petnaestak kilometara udaljenom od Osijeka, proširila vijest da se selu približava skupina naoružanih pljačkaša. Potaknuti ovom glasinom, Petrijevčani su organizirali vlastiti mjesni odbor te narodnu gardu predvođenu Đurom Kormanošem i Josipom Jungom. Naime, prema pisanju Lavoslava Krausa, u selu su već neko vrijeme glavnu riječ vodili vojnici povratnici iz Rusije, kao i pojedinci povezani sa zelenim kadrom. U konačnici, u mjesto ipak nisu došli pljačkaši no Petrijevce je posjetio sudski službenik iz Valpova, stanoviti Vinković, kako bi seljanima ponudio mogućnost otkupa vlastelinske zemlje koja je do tada bila u vlasništvu grofovske obitelji Prandau-Normann. Vlasti su bile svjesne činjenice da je narod na više mjesta već počeo provoditi vlastite eksproprijacije vlastelinskih posjeda te su nastojale preduhitriti ovakvu pojavu u Petrijevcima ponudivši mještanima mogućnost otkupa zemlje po cijeni od 700 kruna po jutru. Iako se prvom pozivu na sastanak navodno nitko nije odazvao, nekoliko dana kasnije Petrijevčani su pred mjesnom crkvom žustro odbili takav prijedlog zatraživši da im zemlja bude dodijeljena besplatno budući da ju oni i obrađuju. Na istom je okupljanju narod počeo izvikivati parolu „Hoćemo republiku!“, nakon čega je zavladalo opće oduševljenje. U pobuni koja je potom izbila opljačkana su vlastelinska skladišta, vinski podrumi, trgovine, župni ured i lovački dvora Jelengrad.

Nedugo zatim, upravljanje mjestom preuzela je narodna garda a selom se proširila informacija da prema Petrijevcima kreće vojska iz Osijeka. Potaknuti ovom viješću, seljani su se počeli naoružavati dok je mjestom jahao zapovjednik Kormanoš izdajući razne naredbe preko trubača. Na izlazima iz sela postavljena je straža koja je legitimirala svakoga tko je prilazio mjestu, a određen je i policijski sat. Nakon nekog vremena, u Petrijevce je vlakom stigla vojska koju je po dolasku Kormanoš obavijestio da ne napušta stanicu jer ih čeka zasjeda te da će „biti krvi“. Čuvši to vojnici su produžili na zapad prema Satnici.

U konačnici, ova malena seoska republika poživjela je tek dva tjedna.
Naime, 14. 11. u Petrijevce je došao osječki odvjetnik Marko Leitner u pratnji jednog bataljuna vojske Narodnog vijeća te dva mitraljeza. Smjestivši se u kestenik ispred crkve uhitio je predsjednika petrijevačke republike Kormanoša, zajedno s ostalim vođama i odveo ih prema Osijeku. Prema jednoj verziji, Leithner je na kraju sela „dobro izgrdio“ petrijevačke vođe i pustio ih na slobodu. Druga verzija donosi priču prema kojoj su privedeni muškarci ipak odvedeni u Osijeku odakle su, nakon nekog vremena, pušteni kućama.

U svakom slučaju, u Petrijevcima je naposljetku uspostavljena vlast nove države Srba, Hrvata i Slovenaca čime je definitivno okončana petrijevačka republika. Prema pisanju Stjepana Sršana, u pitanju je „bio rijedak slučaj da je narod u selu preuzeo vlast u svoje ruke“. Isti autor tvrdi kako „republika dugo nije mogla trajati jer su još bile jake kapitalističke snage“. Kraus dodaje da se u mjestu mnogo govorilo o socijalnim reformama i raspodjeli zemlje, no nije mnogo toga postignuto. Potonje zasigurno možemo pripisati činjenici da su Petrijevčani od samog uspostavljanja vlastite republike bili izloženi vojnim pritiscima izvana. Nedvojbeno je da su prihvaćanju progresivnih ideja, poput onih o nužnosti agrarne reforme ili mogućnosti samoorganiziranja seljaka, u ovom mjestu mnogo doprinijeli povratnici iz Rusije, poput Đure Kormanoša, koji su svjedočili revolucionarnim zbivanjima na istoku Europe. Ipak, Petrijevci nisu bili jedina onodobna slavonska „republika“ budući da je sličan pothvat ostvaren i u Donjem Miholjcu gdje je narod izradio plan podjele zemlje grofa Majlatha. Sela su masovno počeli napuštati omraženi činovnici, a strukture vlasti postale su izrazito nestabilne. Prateći ova i slična zbivanja, glasila slavonske buržoazije, poput osječkog lista Jug, panično su zagovarala uvođenje prijekog suda tvrdeći da se „glupava masa pretvorila (...) u čopore divljih zvijeri i životinja, pa uništava ne samo tuđa već i svoja vlastita dobra“ te da je za „mase kao i za životinje potreban samo bič“.