Srijeda 22.9.2021.

Perušićka snježna bitka - Napad ustaša na antifašističko rukovodstvo perušićkog kotara 1944.

Povodom inicijative "Spomenik ostaje u parku"

Povodom komemoracije kod Spomenika u Perušiću 27.3.2021., kojom mještani, članovi i simpatizeri inicijative "Spomenik ostaje u parku" obilježavaju 77. obljetnicu ustaškog napada na antifašističko rukovodstvo perušićkog kotara 1944. godine, objavljujemo tekst pod nazivom "Napad ustaša na rukovodstvo NOB-e perušićkog kotara, u zaseocima Gornji Lulići i Škrljak, 26/27. ožujka 1944. godine". Autor teksta je sudionik događaja, Ivan Arbanas Vanja, koji donosi i fragmente sjećanja njegove suborkinje Mande Kokotović. Ovi tragični i herojski događaji iz Drugog svjetskog rata podsjećaju na težinu situacije, silinu otpora, ali i brojnost žrtava koje lokalne vlasti uporno žele umanjiti i obezvrijediti izmještanjem spomen-kosturnice iz središnjeg perušićkog parka.

"Iz dvorišta, pri svjetlu rakete, kroz vijavicu i gustu maglu razbirale su se posvuda oko nas mračne sjenke ustaša, koji su jurišali i pucali uz paklenu dernjavu. Raketa se ugasila. Sve unaokolo progutao je crni mrak. ’Za mnom!’, — viknuo je prigušeno Potkonjak.’ Probijat ćemo se prema Perušiću. U pravcu slobodnog teritorija sigurno su blokirani svi prolazi!’ Bio je u pravu. Skoro svi oni, koji su pokušali da se probiju u pravcu slobodnog teritorija ili su izginuli ili su zarobljeni, jer su nalijetali na ustaške zasjede. Potrčali smo uza zid kroz mrak po dubokom snijegu blagom nizbrdicom, koju smo svi dobro poznavali. Odasvud se čuo prasak pušaka isprepleten mitraljeskim rafalima i eksplozijama bombi. Svako malo planula bi u zraku svjetleća raketa. Na našu sreću magla i mećava bili su tako gusti da su se i pri maloj udaljenosti jedva primjećivale ljudske sjenke..." (iz sjećanja Mande Kokotović)

Ivan Arbanas Vanja:

Napad ustaša na rukovodstvo NOB-e perušićkog kotara, u zaseocima Gornji Lulići i Škrljak, 26./27. ožujka 1944. godine 

 

Jedinice njemačke 114. lovačke divizije, potpomognute ustaškim i domobranskim snagama iz Gospića, 16. 1. 1944. godine odbacile su 1. i 2. brigadu Operativnog štaba za Liku s položaja prema Gospiću (do tada blokiranom) te zauzele Lički Osik i Perušić. Dva dana kasnije one su zajedno sa ustašama zauzele i Otočac, prisilivši na daljnje povlačenje jedinice 2. brigade Operativnog štaba za Liku. Ovim akcijama Nijemci i ustaše ovladali su važnom cestom Gospić—Perušić—Otočac i manjim naseljima u blizini nje. 

Političke prilike i mogućnosti za politički rad u perušićkom kotaru potpuno su se izmijenile. Politički rad bio je veoma otežan zbog agresivnosti ustaša koji su svakodnevno krstarili po selima te hapsili i proganjali pristalice i suradnike narodnooslobodilačke borbe. S manjim grupama — »trupovima« — postavljali su zasjede, upadali u kuće danju i noću te tako otežavali veze političkih radnika sa stanovništvom. Kotarska i općinska rukovodstva NOB-e kotara Perušić morala su se povući s terena (iz svojih mjesta) zajedno s jednim dijelom naroda, većinom omladine. Najprije su se nalazili na Tomaševu, odnosno Križanovu brdu. Polovicom siječnja povukli su se dalje — u zaseoke Kose, prema Čanku, Kozjanu i Kuzmanovači, a iza položaja naših jedinica. 

Jedinice 1. i 2. brigade 35. ličke divizije, formirane 31. 1. 1944. godine, povukle su se na položaje: od sela Ramljana, preko Gostovače, do Široke Kule, a prema Ličkom Osiku i Perušiću, te cesti Perušić—Otočac. Upravo na tom prostoru često su se vodile borbe, bilo da su snage Narodnooslobodilačke vojske pokušavale vratiti Perušić i Lički Osik te ustaše ponovno stjerati u Gospić, bilo da su, pak, ustaše pokušavale da još dalje odbace partizanske jedinice. Tako su 31. siječnja te godine 1. i 2. brigada napale 34. ustašku bojnu u Širokoj Kuli, Ličkom Osiku i Perušiću. Međutim, ustašama je stigla u pomoć 31. ustaška bojna (s položaja kod Metka) te dijelovi domobranskog puka iz Gospića i tako napad ovih jedinica nije uspio. Borci 35. ličke divizije morali su se povući. 

Drugi put (8. veljače) 19. ustaška bojna iz Otočca i 32. i 34. ustaška bojna iz Gospića i Perušića napale su jedinice 1. i 2. brigade 35. ličke divizije. Ustaše su u početku uspjele potisnuti ove jedinice s položaja na liniji Ramljani—Gostovača—Široka Kula, ali su se nakon nekoliko sati borbe ustaše morale povući u svoje baze. Opet je 1. ožujka ustaška bojna iz Ličkog Osika i Perušića, ojačana jedinicama iz Gospića, napala 7. dalmatinsku brigadu 19. divizije kod Široke Kule i Lipove Glavice i potisnula je s tih položaja.

Međusobne borbe manjih jedinica bile su skoro svakodnevne. Često su ustaše, zajedno s Nijemcima, krstarili cestom Gospić—Perušić—Otočac, ili su sami iz Ličkog Osika i Perušića upadali u sela: Bukovac, Lipovu Glavicu, Konjsko Brdo i Kosu. Perušićki organi narodnooslobodilačke vlasti, pozadinski vojni organi, rukovodstva partizanskih, skojevskih i antifašističkih organizacija u takvim su se prilikama neprestano povlačili ispred ustaša i Nijemaca.

U drugoj polovici siječnja najzad su se smjestili u krajnjim zaselcima Ivčevića Kose, prema Čanku, Kozjanu i Kuzmanovači. U zaselak Gornji Lulići smjestio se Kotarski komitet KPH za Perušić, sa sekretarom Đurom Potkonjakom, te Komanda mjesta Perušić čiji je komandant bio Ante Milković, a politički komesar Joso Bubaš. Tu je bio i ROC (Rejonski obavjetšajni centar) za kotar Perušić, sa Dušanom Škarićem na čelu. U zaselku Škrljak bio je smješten Kotarski narodnooslobodilački odbor, s predsjednikom Josom Aleškovićem, te općinski narodnooslobodilački odbori za općine Pazarišta i Perušić, kao i članice kotarske i općinskih organizacija AFŽ-a. U zaselku Madžari nalazio se Kotarski komitet SKOJ-a Perušić, a u zaselku Jurkovića Dolu bilo je nešto izbjeglog naroda, kojeg je u stvari bilo i u svim ovim zaselcima. 

Perušićki, kosinjski i pazariški komunisti često su odlazili u okupirana sela, održavali veze i sastanke s narodom i vraćali se u ove svoje baze. Ustašama to nije bilo svejedno. Potrudili su se da dobiju točne podatke o smještaju pomenutih organa NOB-e i osobama koje se tamo nalaze, ali i o njihovu kretanju po terenu. Dostavili su im ih njihovi doušnici upravo iz tih zaselaka. Perušićki Rejonski obavještajni centar (ROC) raspolagao je informacijama o namjerama ustaša da likvidiraju komunistička rukovodstva. Članovi ROC-a i njegovi obavještajci neprestano su krstarili selima perušićke općine kako bi na vrijeme preduhitrili neprijatelja. Bilo je to vrijeme izvanrednih zalaganja, napora i žrtava. 

Krajem siječnja Juka Kolak, predsjednik Okružnog odbora USAOH-a i član Okružnog komiteta SKOJ-a za Liku s manjom grupom perušićkih partijskih radnika, među kojima su bili Milan Rukavina Šain i Mile Obućina Galić, spustio se u selo Konjsko Brdo da bi tamo održali sastanke i učvrstili veze. Međutim, ustaše iz Perušića uspjele su ih iznenaditi i skoro opkoliti pa je tom prilikom poginuo Juka Kolak, probijajući se iz zasjede. On se nalazio na tom području da bi upravo u tim teškim prilikama pomogao organizacijama SKOJ-a i Partije u političkom radu s omladinom. 

Kosinjska općinska rukovodstva NOB-e (Općinski narodnoslobodilački odbor, Općinski komitet KPH, Općinski komitet SKOJ-a i Komanda mjesta Kosinj) s nešto više izbjeglog naroda — uglavnom žena, djece i staraca, ali i omladine — u drugoj polovici ožujka prebacila se u Tolić u Krbavskom polju, u dublju i sigurniju pozadinu. Odveli su ih tadašnji sekretar Općinskog komiteta KPH Markić Dasović Kukac i komandant Komande mjesta Kosinj Mile Javorina Barabica. Komandir čete Komande mjesta bio je Nikola Ćuič. S kosinjskim narodom u Toliću su se našli i članovi Općinskog komtieta KPH: Mane Kokotović, Mile Štakić, Milica Cvijanović i Marija Glumičić Papina. Mane Kokotović bio je ujedno i predsjednik Općinskog narodnooslobodilačkog odbora Kosinj, a tajnik je bio Kuzme Prša. Tako su, zahvaljujući upravo tome što su nekoliko dana ranije napustili teritorij perušićke općine, općinska rukovodstva s nešto naroda iz Kosinja izbjegla ustaški pokolj.

Napad ustaša visio je u zraku. O njemu se govorilo, raspravljalo; borci Komande mjesta (a i drugi) su stražarili, patrolirali... Izrazito ružan dan bio je 26. ožujka. U kasno poslijepodne i navečer razmahala se prava mećava. Bura je nosila hrpe snijega i toliko bjesnila da se nije moglo kretati iz zaselka u zaselak. I tu večer bili su svi na oprezu.

Nešto prije pola noći Andrija Špoljarić je s još dvojicom drugova, iz kuće u kojoj je bio Kotarski komitet KPH, otišao u Komandu mjesta. Tamo je zatekao komandanta Komande Antu Milkovića i političkog komesara Josu Bubaša. Njih petorica izišli su u snijeg, u mećavu, obišli nekoliko stražarskih mjesta i vratili se donekle umireni da je po takvom nevremenu nemoguće izvesti bilo kakvu akciju. 

U praskozorje 27. ožujka ustaše 31. ustaške bojne, kojom je zapovijedao bojnik Slavko Hajdinović, pošto su prethodno u toku noći po nevremenu opkolili zaselke u neposrednoj blizini kuća, napali su istovremeno svuda. U grupama su upadali među kuće. Tukli su rafalima iz puškomitraljeza. Paljbom iz pušaka i bombama zasipali su kuće i puteljke između zidova i kuća. Prostor su gotovo neprestano osvjetljavali raketama.

Otpor je bio slab. Borci Komande mjesta su se raspršili, a djelomično su i pobijeni. Njih nešto više od desetine uspjelo se okupiti i povući iznad sela — prema Kuzmanovači i Kozjanu. Odatle su pružili organiziraniji otpor i to je mnogim drugovima omogućilo da se izvuku u tom pravcu.

Dušana Škarića, šefa ROC — a za kotar Perušić, ustaše su uhvatile odmah ispred kuće gdje je bio smješten ROC. On je pokušao dati otpor, ali su ga ustaše na mjestu ubile. Pave Marković, suradnik ROC-a, uvukao se u kući u trap za krumpir i to ga je spasilo. 

U zaselku Škrljak ustaše su odmah napale kuću gdje je bio Kotarski narodnooslobodilački odbor. Njegov predsjednik Joso Alešković odmah se bacio na ustaše, ali su ga oni brzo dokrajčili metkom u glavu. Grgo Hećimović Fogo i još nekolicina njih uspjeli su se izvući, probijajući se između ustaša puščanom vatrom i koristeći snježne namete te časoviti mrak poslije zasljepljujućeg svjetla raketa...

Iz kuće Kotarskog komiteta KPH među posljednjima su se izvlačili: Andrija Špoljarić, sekretar Đuro Potkonjak, Mande Kokotović i Vanja Arbanas. Najprije su se povlačili pravcem kojim su došle ustaše, prema Perušiću, i takorekavši između njih, vukući se uz ogradne zidove, kroz kišu metaka i bombi uspjeli su se izvući iz obruča. Manda Kokotović je, kada se već probila iz obruča, ranjena u nogu, a Đuro Potoknjak i Andrija Špoljarić zadobili su smrzotine na nogama. U članku pod naslovom »Teški dani«, napisanom nekoliko godina poslije rata, Manda Kokotović Leontić je o toj ustaškoj akciji napisala, između ostalog, i ovo:

»... Mora da je davno prošla ponoć, kada mi se kroz san učinilo kao da čujem neke prigušene glasove. Trgla sam se i osluškivala. Izgledalo je kao da ispred kuće netko pokušava da zove u pomoć, ali ne može jer ga nešto davi. To su bili mukli, prigušeni krikovi i grcaji, koji su jedva uspijevali da se otrgnu iz grla. ’Na oružje, drugovi!’, — prolomio se u našoj sobi nečiji glas. U tom času pod pritiskom izvana rastvorila su se naša kućna vrata i na pragu zablještali rafali puškomitraljeza. Na vratima gužva, galama, pucnjava, psovke i gušenja. Napadači izvana nasrtali su da provale u kuću, a borci naše čete htjeli su da prodru iz kuće napolje. 'Iziđimo ovuda!’, — čula sam u mraku glas Potkonjaka. Netko me je za rukav vukao na suprotnu stranu. Bez čarapa i opanaka koji su netragom iščezli, nije mi preostalo drugo nego da bosonoga krenem za Potkonjakom i ostalima. Bilo je krajnje vrijeme. Snop bljedunjavog svjetla prodro je kroz prozor. Svjetleća raketa u magli i mećavi ličila je na sijalicu promatranu kroz mliječno staklo. U obasjanoj sobi pograbih sa stola svežanj partijske prepiske, koju je trebalo spasiti ili uništiti. Zatim se probih kroz prolaz u pravcu dvorišta, kojim su izlazili Potkonjak, Špoljarić i Vanja Arbanas.

Iz dvorišta, pri svjetlu rakete, kroz vijavicu i gustu maglu razbirale su se posvuda oko nas mračne sjenke ustaša, koji su jurišali i pucali uz paklenu dernjavu. Raketa se ugasila. Sve unaokolo progutao je crni mrak. ’Za mnom!’, — viknuo je prigušeno Potkonjak.’ Probijat ćemo se prema Perušiću. U pravcu slobodnog teritorija sigurno su blokirani svi prolazi!’ Bio je u pravu. Skoro svi oni, koji su pokušali da se probiju u pravcu slobodnog teritorija ili su izginuli ili su zarobljeni, jer su nalijetali na ustaške zasjede. Potrčali smo uza zid kroz mrak po dubokom snijegu blagom nizbrdicom, koju smo svi dobro poznavali. Odasvud se čuo prasak pušaka isprepleten mitraljeskim rafalima i eksplozijama bombi. Svako malo planula bi u zraku svijetleća raketa. Na našu sreću magla i mećava bili su tako gusti da su se i pri maloj udaljenosti jedva primjećivale ljudske sjenke... Čim bi se zablistala raketa, bacali smo se u snijeg. Ležeći nepomično promatrali smo kako kraj nas jure spodobe ustaša koji su urlali u napadu na naša razdvojena prenoćišta. Dok su rakete blistale, pažljivo smo pratili njihovo nadiranje, pa bi, čim se smrači, pojurili što nas noge nose u pravcu uočenih prolaza, a zatim se ponovno bacili u snijeg čim bi planula raketa. Uspjelo nam je da se tako probijemo kakvih tristo metara od našeg prenoćišta. Svuda oko nas još uvijek su se prolamali vika i vatreni krkljanac. Koristeći novu pomrčinu prebacili smo se u skokovima još tridesetak koraka.

Sudeći po svemu bili smo već izišli iz neprijateljskog obruča, jer se pri svjetlu rakete nisu više primjećivale nikakve sjenke ispred nas. Potkonjak je zastao da nam bude zaštitnica. Špoljarića nisam vidjela, mora da je negdje zapeo ili zalutao. Najednom, upravo kada je raketa dogorijevala ugledamo pred sobom nekoliko pogurenih silueta i bacimo se u snijeg u času kada je pred nama planula bomba. Toga trenutka ugasila se i raketa. Hitro što sam brže mogla, skočila sam na noge i pojurila u lijevo. Jedva sam pretrčala dvadesetak koraka, kada iza sebe začuh dugi mitraljeski rafal. Jak udarac u desni kuk oborio me u snijeg. Skočila sam ponovno, potrčala petnaestak, koraka, a zatim se spotakla i pala. Grozničavo sam u snijegu iskopala ležaj i pregršti snijega nabacala preko sebe ... 'Držite ga, majku mu njegovu!', vikao je jedan ustaša s mjesta gdje smo naletjeli na njihovo mitraljesko gnijezdo. Dali se to odnosi na mene, na Vanju ili na nekog drugog, nisam bila na čisto. Ako sada plane nova raketa, ništa me neće spasiti, jer će me po svježim tragovima lako pronaći. Na moju radost, pomrčina je ovog puta potrajala duže nego obično. Gusta mećava gotovo me je zasula. Još malo, pa se ni moji tragovi neće razbirati ni pri svjetlu, a kamo li u ovako gustoj magli i vijavici...

Proteklo je nekoliko minuta mraka. U pravcu našeg prenoćišta ponovno je bljesnula raketa, ali ovaj put dalje nego obično, tako da se i u mojoj neposrednoj blizini teško razaznavala snježna površina. Prikupila sam svu snagu, uspravila se na svom ležaju i s puškom na desnoj, a svežnjem u lijevoj ruci pokušala da hodam. Noge su me još slušale. U hodu sam rukom opipala desni kuk. Iako su mi prsti bili utrnuli od hladnoće, osjetila sam da su se pantalone na kuku skrutile od krvi... Ako izdržim do partizanskog zaseoka Kuzmanovače, koji se morao nalaziti ispred mene, gore na uzbrdici, možda ću se sretno izvući. Ali zbog hladnoće i gubitka krvi počela sam da slabim, pa sam morala da zastajkujem oslanjajući se na pušku. Iza mene od Škrljaka još uvijek su se čuli rafali mitraljeza i povremeno bi planula po koja raketa. Naišla sam na zid ograde koji sam odlično poznavala za vrijeme svojih bezbrojnih kretanja po tome terenu i uspjela tačno da se orijentiram. Svežanj partijske prepiske zakopala sam u snijeg ispod zida. (U Trnovcu sam kasnije objasnila drugovima gdje sam zakopala arhivu, pa su je nekoliko dana kasnije pronašli, ali, naravno, bila je potpuno raskvašena). Krajnjim naporom uspenjala sam se uzbrdicom prema zaseoku. Snaga me je napuštala, noge su otkazivale poslušnost. Bilo se već potpuno razdanilo, kada sam stotinjak metara od prve kuće zaseoka Kuzmanovače, na kraju svojih snaga pala u snijeg i izgubila svijest...« 

Ustaška operacija nije dugo trajala. Možda tek nešto više od sat vremena. Kada je svanulo, zadržali su se još kratko vrijeme u Gornjim Lulićima, Škrljaku i drugim okolnim zaselcima, tek toliko da se prikupe, a zatim su se povukli. Sa sobom su u Perušić odveli nešto domaćih žitelja tih zaselaka i zarobljenike koji su bili vezani žicom. Ivan Kolak Ljuštre u jednoj je prilici, dok su ih vodili kroz šumarke, uspio rastrgati žicu na rukama i pobjeći im. Tada je poginulo 28 drugova i drugarica, a 33 ih je zarobljeno. Poginuli su između ostalih:

  • Joso Alešković Pavin iz Prvan Sela, predsjednik Kotarskog NOO-a za Perušić;
  • Božo Grubić Boća iz Vrepca, član Općinskog komiteta KPH za Pazarišta i član Kotarskog komiteta KPH za Perušić;
  • Mićo Miščević iz Vrepca — kratko prije pogibije bio je sekretar Općinskog komiteta KPH za Kosinj, član Kotarskog komiteta SKOJ-a i Općinskog komiteta KPH za općinu Perušić;
  • Ivan Dasović Kukac iz Prvan-Sela, odbornik Mjesnog narodnooslobodilačkog odbora Prvan-Selo;
  • Joso Dasović Paprica iz Bukovca, odbornik Mjesnog NOO-a Bukovac;
  • Martin Hećimović Gajin iz Bukovca;
  • Dane Jurišić Dašo, odbornik Mjesnog NOO-a Perušić;
  • Mile Klemenčić iz Kaluđerovca, predsjednik Mjesnog NOO-a Kaluđerovac i član Općinskog NOO-a za općinu Perušić;
  • Dane Glumičić Danjas, član Općinskog NOO-a općine Perušić;
  • Jandre Kolak Nikolin iz Kaniže, član Mjesnog NOO-a za Kanižu;
  • Mile Sitvuk Mikić iz Klenovca;
  • Mićo Špoljarić iz Kosinja, postolar, član Mjesnog NOO-a Perušić;
  • Petar Hodak iz Klanca; Marko Rukavina Beg, predsjednik Mjesnog NOO-a Klanac—Vagane;
  • Marija Milković Mica iz Smiljana, kuharica pri Kotarskom NOO-u Perušić.

Poginulo je i nekoliko vojnika iz čete Komande mjesta Perušić te jedan Primorac dok je njegova žena ranjena. Zarobljeni su između ostalih:

  • Dara čudić Vujnović, član Okružnog komiteta KPH za Liku i član Okružnog odbora Antifašističke fronte žena za Liku;
  • Mile Hećimović Pajac, sekretar partijske ćelije Vukovac;
  • Micika Rukavina, član Općinskog komiteta SKOJ-a za općinu Perušić;
  • Pere Štimac, također član Općinskog komiteta SKOJ-a Perušić;
  • Eva Pocrnić, skojevka — radila u Kotarskom komitetu KPH Perušić;
  • Ivan Bašić Ivčina iz Kaniže;
  • Ivan Dasović Palentica iz Prvan-Sela;
  • Dane Kordić Dašo iz Karaule;
  • Mika Kordić, sin Dane Kordića Daše;
  • Pave Kurteš Fešter;
  • Mate Sokolić Perišin iz Karaule;
  • Ana Rukavina Prcina iz Perušića;
  • Pave Lulić Draja iz Lipove Glavice;
  • Joso Bašić Jojčina iz Kaniže;
  • Nikola Bašić Jušanov iz Kaniže;
  • Ive Horvatović i Niko Alešković Mićin, mladi kuriri iz Prvan-Sela;
  • Ana Orešković Matić;
  • Marija Brajković Garica i drugi.

Putem do Perušića, a i u samom Perušiću, ustaše su zarobljenike tukli čime su stigli, a nekolicinu su doslovce izmasakrirali. Ivčinu Bašića su potpuno izmrcvarenog zaklali u Perušiću, a Ivana Dasovića Palenticu ubili u perušićkom groblju. Nekolicinu zarobljenih ubrzo su poslali u ustaški logor u Jasenovac, a među njima Dašu Kordića i njegova sina Miku, Pavu Kurteša i Matu Sokolića. Iz Jasenovca se nijedan nije vratio.

Svi ostali prebačeni su u zatvor u Gospiću gdje su zatekli grupu Perušićana i Pazarištana što su ih ustaše te zime zarobili ili pohapsili kod kuća. Na saslušavanjima svi su se držali dobro. Tukli su ih, a gadne batine zadobio je Mile Hećimović Pajac jer im je izgledalo da mnogo zna, da je neki komunistički funkcioner, a usudio im se i oponirati. Dara Čudić Vujnović, član OK KPH za Liku, saslušanja je prošla kao kuharica. O njoj, kao ni o ostalim, ustaše nisu mogli ništa doznati. Na inicijativu Okružnog komiteta KPH za Liku uskoro je organizirana zamjena zarobljenika sa Škrljaka za ustaše koji su ranije zarobljeni i nalazili se u zatvoru pri Komandi 2. ličkog područja.

Naime, u jesen 1942. godine partizani su iznad Močila (kod Slunja) oborili ustaški avion koji je bio na putu I iz Zagreba za Gospić. Kako je poznato, tom su prilikom zarobljeni: ustaški 1 pukovnik Jure Francetić, koji je uskoro od dobivenih rana umro, pilot aviona i ustaša Mirko Samardžija, brat Josipa Samardžije, ustaškog stožernika u Gospiću. Osim Mirka Samardžije u zatvoru pri Komandi 2. ličkog područja bilo je još nekoliko ustaša iz gospićkih jedinica, zarobljenih u borbama oko Bilaja.

Tom zamjenom, obavljenom u neposrednoj blizini gospićkog Bilaja, opet su se našli na slobodi: Dara Čudić Vujnović, Micika Rukavina, Eva Pocrnić, Mile Hećimović Pajac i Pere Štimac. I nekolicina zarobljenika uspjela je pobjeći na oslobođeni teritorij, koristeći paniku za vrijeme bombardiranja Gospića. Oni su, naime, pod pratnjom ustaša kao zatvorenici radili u gradu, uglavnom na raščišćavanju ruševina. Naime, kada su avioni bombardirali i mitraljirali grad, oni su se kradom izvukli iz njega i stigli do Ljubova. I ostali zatvorenici, većinom žene i stariji ljudi, koji su se u zatvoru uspjeli odrvati i epidemiji tifusa (stari Jure Dasović umro je od tifusa), uspjeli su se vremenom izvući iz zatvora, bilo kao rekonvalescenti, ili bolesni, ili na neki drugi način.

Ustaše su neprestano, zapravo za sve vrijeme rata, poduzimali sve moguće akcije da bi likvidirali rukovodstva i ugledne komuniste te tako obezglavili i oslabili narodnooslobodilačku borbu u perušićkom kotaru. Pri tom su se služili terorom, silom i lukavošću. Njihovi uspjesi uvijek su bili bolni i nenadoknadivi gubici za NOB. Tako su 24. 12. 1942. godine u pazariškom selu Krupčici uspjeli da iznenade i pobiju grupu pazariških prvoboraca i komunista. Naime, u jesen te godine u selima pazariške općine djelovali su partijski radnici i politički rukovodioci te općine: Joso Lulić, Nikica Starčević, Joso Stojević Rakar i Karlo Krpan, pekar — svi predratni komunisti i prvoborci — te komunisti i borci: Vicko Balenović Samac, Štipan Vukelić i Marko Krpan, s još nekolicinom domaćih suradnika. Oni su po selima razvili vrlo živu političku aktivnosti, održavali sastanke s partijcima, odbornicima i aktivistima NOB-e učvršćivali veze i drugo. Poslije 20. prosinca oni su se okupili u Kruščici, odakle su se namjeravali prebaciti preko rijeke Like u kosinjsko selo Mlakvu, a zatim produžiti na slobodni teritorij gornje Like. Ustaše u Klancu i u Perušiću saznale su preko svojih doušnika gdje se nalaze pazariški komunisti pa su noću opkolili selo i iznenadnim napadom, pod zapovjedništvom Tateka, brzo likvidirali svaki otpor. U toj ustaškoj akciji ubijeni su: Vicko Balenović Samac, Marko Krpan, Nimica Starčević, Joso Stojević Rakar i Štipan Vukelić. Uspjeli su se spasiti: Joso Lulić (zavukao se pod badanj u kući Blažote Balenovića) i Karlo Krpan koji se sklonio u rivine na obali Like. Ovaj svoj uspjeh ustaše su u selu slavite Pekući janjce i maltretirajući seljake — pristalice i suradnike NOB-e. Još jednom je nemilo stradalo partijsko općinsko rukovodstvo općine Pazarišta. Bilo je to polovinom listopada 1944. godine. Mile Javorina Papina, prvoborac iz Studenaca, sekretar Općinskog komiteta KPH za pazarišku općinu, zajedno s Ivanom Rukavinom Begom, komunistom iz Klanca, i još nekolicinom komunista i simpatizera u jesen te godine obilazili su sela i zaselke s mnogo planova i političkih zadataka. Tako su se našli i u neposrednoj blizini Klanca. Zanoćili su u jednoj osamljenoj kućici. Ustaše su doznale gdje su, opkolile su ih i pobile ih vatrom iz pušaka, puškomitraljeza i bombama. Između ostalih poginuli su: Mile Javorina Papica, Ive Rukavina Beg i Mile Butorac Simin.

Ustaška »bijela garda« u ljeto i jesen 1943. godine i ustaški »trupovi« kasnije (1944. i 1945. godine) imali su poseban zadatak da upadaju u partizansku pozadinu i da ubijaju komuniste, odbornike i aktiviste NOB-e. Jedinice Narodnoslobodilačke vojske, organizacije i organi NOB-e organizirano i uporno borili su se protiv »bijele garde« i »trupova« da bi ih razbili i onemogućili takvu njihovu djelatnost. Ta borba nije prolazila bez velikih i ozbiljnih žrtava. Čanini bjelogardejci uhvatili su 15. 8. 1943. godine, izmasakrirali i ubili predratnog komunistu Ivana Karića Lajdera. Ustaški trup je 7. 5. 1944. ubio u selu Malom Polju predratnog komunistu Stipu Milkovića, a šest mjeseci kasnije (6. studenog) i njegova brata Maku, također komunistu. Mjesec i nešto više dana prije konačnog oslobođenja perušićkog kotara ustaše su još jednom uspjele zadati udarac rukovodstvu NOB-e. U blizini sela Kaluđerovac ustaški trup je 19. 3. 1945. iznenadio i ubio Branka Radovića, člana ROC-a i člana Kotarskog komiteta KPH za Perušić te Ivana Radoševića Petrova iz Kruščice.

Ovo je samo nepotpuni pregled jednog broja žrtava, palih na području kotara Perušić u dugoj i neravnopravnoj borbi za slobodu s brojčano jačim i bolje naoružanim neprijateljem. Bile su to nenadoknadive žrtve koje su teško pogađale NOB-u u kotaru, no poginuli drugovi i drugarice upravo su svojim životima učvršćivali ideje i politiku Komunističke partije u narodnooslobodilačkom ratu. 

 

* Članak je objavljen u knjizi:

Kotar Gospić i Kotar Perušić u narodnooslobodilačkom ratu: 1941.-1945., ur. Đuro Zatezalo, Karlovac: Historijski arhiv u Karlovcu, 1989., str. 908-915.

Link: https://web.archive.org/web/20180311140816/http://www.znaci.net/00003/642.pdf